FRANJO LUKOVIĆ NA KONFERENCIJI O FINANCIJSKOJ SIGURNOSTI ‘Čekaju nas ozbiljne reforme ili bankrot! A onda opet ozbiljne reforme!’

Jutarnji.hr Financijska sigurnost
Izvor: Boris Kovačev/Cropix

Predsjednik Nadzornog odbora EPH Franjo Luković na velikoj je konferenciji u hotelu Hilton posvećenoj financijskoj sigurnosti u gospodarskom poslovanju održao sljedeći uvodni govor:

Što podrazumijevamo pod financijskom sigurnošću? To je emocija ugode ili tjeskobe koju kod svakoga od nas izaziva misao: Hoću li sutra imati dovoljno novca da zadržim način života svoj i svojih najbližih ili možda neću.

Financijska sigurnost pojedinaca, domaćinstava i poduzeća ovisi o nizu čimbenika, o nekima na koje sami mogu utjecati i o nekima nad kojima nemaju izravnu kontrolu. Pojedinci sami svojom marljivošću, sposobnošću učenja i drugim vještinama utječu na svoju zapošljivost. Poduzetnici i menadžeri su odgovorni za konkurentnost poduzeća.

Ipak, ni jedni ni drugi nemaju izravnu kontrolu nad drugim čimbenicima koji određuju kvalitetu njihove financijske sigurnosti:

  •      stabilnost i pouzdanost primjene zakona
  •      stabilnost bankovnog i mirovinskog sustava
  •      stabilnost i predvidivost poreznih davanja
  •      stabilnost  makroekonomskih čimbenika: tečaja, cijena, javnih financija, pri čemu u slučaju Hrvatske najveću tjeskobu izaziva veličina i održivost javnog duga i tekućih budžetskih deficita

Na te čimbenike građani mogu utjecati svake četiri godine – kada na izborima daju mandat idućoj vlasti!

Financijska sigurnost je prema istraživanjima, a i intuitivno, jedna od najvažnijih preokupacija građana. Nakon skoro 7 godina recesije, mnogo izgubljenih radnih mjesta, stagnirajućih i smanjenih plaća u privatnom sektoru, visoke nezaposlenosti, osobito mladih, smanjene i prilično nelikvidne vrijednosti imovine koju imaju u nekretninama i sa javnim dugom nabujalim do oko 90 posto BDP-a, građani imaju opravdano veći osjećaj tjeskobe u pogledu svoje financijske budućnosti nego u periodu rasta do 2008. godine.

Zato je EPH odlučio u svojim tiskanim i digitalnim publikacijama rasvjetljavati tu temu, usporedo s ostala četiri “prava pitanja” i svojim čitateljima olakšati prepoznavanje politika i stranaka koje mogu povećati ili smanjiti njihovu financijsku sigurnost. Izborni programi dviju najvećih stranaka tu egzistencijalnu brigu građana nisu prepoznali i ne adresiraju je eksplicitno. Govore nešto o ciljanim stopama rasta BDP-a i i novih radnih mjesta, daju ili obećavaju financijske olakšice pojedinim manjim skupinama građana ili poduzeća, bez jasnog obrazloženja kako će to isfinancirati!

Glavno pitanje: kako će smanjiti golemi javni dug i svesti troškove države na razinu koju si možemo priuštiti bez da nam prijeti bankrot, uopće ne objašnjavaju! I to naravno povećava tjeskobu mnogih građana koji će izaći na birališta, jer u njihovoj pojedinačnoj i kolektivnoj svijesti još su bankroti kroz koje je prošla Jugoslavija, a i financijski burne prve godine samostalne Hrvatske!

Kakvo nam je iskustvo? U mojem iskustvu, rane 90-te su bile razdoblje najveće financijske nesigurnosti za građane, poduzetnike i za državu! Zamrznuta štednja u bankama, hiperinflacija i svakodnevno obezvređivanje domaće valute, teškoće i kašnjenje u isplati mirovina i plaća u državnim i javnim službama. Mnoštvo poduzeća i radnih mjesta nestalo je s gubitkom tržišta, konkurentnosti, neuspjelim privatizacijama i utapanjem u nelikvidnosti!

IZVJEŠTAJ S CIJELE KONFERENCIJE MOŽETE PROČITATI OVDJE!

Opća nesigurnost počinje se smanjivati od listopada 1993. godine, primjenom Valentićevog stabilizacijskog programa. Prvo je uspostavljena stabilnost cijena i tečaja, uvedena porezna reforma, a narednih godina postepeno konsolidiran bankovni sektor, uvedena mirovinska reforma, PDV i veća, iako još uvijek nedostatna, disciplina plaćanja. Brzo je rasla štednja u bankama, stope rasta gospodarstva su se popravile, niti građani niti država nisu bili prezaduženi. Prevladavala je vjera da će sutra biti još prosperitetnije!

Ipak, još tada, krajem 90-tih, država je sa Škegrom propustila biti konzervativna i štedljiva. Zapljusnuta novim prihodima od PDV-a, neoprezno je povećala rashode javnog sektora. Od tada do danas bujaju rashodi i broj zaposlenih u javnom sektoru, deficiti proračuna i javni dug, pa smo došli do u svijetu neobične situacije da su plaće,  za tipično sigurnija radna mjesta u javnom sektoru, prosječno više od plaća u privatnom sektoru!

Sve su vlade propustile priliku da u vrijeme visokih stopa rasta BDP-a do 2008. godine ostvare budžetske suficite i nastave s nužnim reformama. Lakše se bilo zaduživati i ignorirati upozorenja da se okolnosti mogu pogoršati, a dug ne može vječno rasti! Tako je Sanader 2009. godine, kad je skoro cijela Europa, osim Poljske, utonula u recesiju, tvrdio da Hrvatsku recesija neće zahvatiti. Popustio je pritisku sindikata javnog sektora za povećanjem plaća. Banke su, uz tihu podršku HNB-a, to još bile spremne financirati. Te godine je još bila nepomućena vjera građana da će cijene nekretnina vječno nastaviti rasti!

Poduzeća, osobito mnogi građevinari, nisu poslušali upozorenja bankara da se bez odlaganja restrukturiraju i pripreme za sušne godine! Prvi su se za svoju financijsku sigurnost zabrinuli  i recesiju shvatili ozbiljno – građani. I počeli se razduživati. Dijelom zahvaljujući i neugodnom upozorenju koje su dobili od banaka, koje su blago povisile varijabilne kamate. Kad je Milanovićeva Vlada preuzela kormilo već recesijom zahvaćene Hrvatske, dobila je savjet:

  •   reformskim zaokretom povećajte kredibilnost kod inozemnih zajmodavaca,
  •   popravite kreditni rejting Hrvatske,
  •   popravite poduzetničku i investicijsku klimu, smanjite administrativne prepreke i privucite privatne investicije kao generator rasta,
  •   udio države i javnog sektora smanjite na podnošljivu mjeru i povećajte im efikasnost

Nažalost, za reforme treba imati odlučnosti i kompetentne reformatore! Kako se u isto vrijeme Europa borila protiv recesije i ECB je preplavila tržišta jeftinim novcem (QE), komotnije se hrvatskoj vladi bilo dalje zaduživati, bez ozbiljnih reformi, sa blagom štednjom i pričom da ce državne investicije i novac iz EU fondova pokrenuti rast.

Posljedično, u svim godinama mandata, tekući budžetski deficiti daleko su od kriterija solidnosti, javni dug nezaustavljivo raste, a kreditni rating tone sve dublje u smeće! Tjeskoba građana u pogledu sutrašnje financijske sigurnosti sve je veća, kreće novi val iseljavanja Hrvata!

Što dakle sve nas, građane, poduzeća i iduću Vladu čeka? SAD i najveći dio Europe su izašli iz recesije i danas su lokomotive globalnog rasta! Očekuje se signal povećavanja kamata, od FED-a, možda već krajem ove godine. Obilje gotovo besplatne likvidnosti na međunarodnim tržištima će se smanjiti, apetit za dugovima visoko rizičnih država, kao što je Hrvatska, će se također smanjiti.

Financiranje novih deficita kao i refinanciranje dugova koji dospijevaju bit će još teže i skuplje te sigurno uvjetovano kredibilnosti zaokreta nove vlade od “kamilica” ekonomskih politika, prema ozbiljnim reformama svih dijelova javnoga sektora koji Hrvatsku čine nekonkurentnom, neprivlačnom za biznis i gdje zaostajemo za većinom članica Europske Unije.

Situaciju neće olakšati niti eksproprijacija od preko milijarde eura nad imovinom banaka koje su kreditirale građane u francima. Matice tih banaka teško će povećavati limite za kupovanje novog hrvatskog duga. Izglednije je da će smanjivati svoju izloženost u zemlji u kojoj vide i doživljavaju pravnu nesigurnost i ne oprašta im se niti umjerena profitabilnost! Opasno smo dakle blizu situaciji u kojoj se našla Grčka – da se više nije mogla financirati niti refinancirati dospjele dugove na međunarodnim financijskim tržištima.

Što dakle savjetovati svima koji će izaći glasovati i birati iduću vlast?

Prvo: Neka pokušaju razabrati, makar intuitivno, koja od dvije konkurirajuće koalicije bi mogla biti spremnija prihvatiti i provesti iste one savjete koje je prije četiri godine dobila i ignorirala Kukuriku koalicija!? I drugo: Neka ne vjeruju mistifikaciji političara da je upravljanje gospodarstvom države drugačije od upravljanja financijama domaćinstva ili poduzeća!

Prezadužena država mora smanjiti svoj dug ili će bankrotirati! Za to mora prodati dio imovine, ako je ima, ili uštedjeti, na način da nekoliko godina troši manje nego što zarađuje! Jednako kao domaćinstva ili poduzeća! Uštede su slične dijetama! Neke su štetne i glupe, a neke pametne i učinkovite! Nakon pametne dijete čovjek je zdraviji, a sportaš ima veće izglede za pobjedu. I obratno!

Pametne su uštede praćene ozbiljnim reformama, koje povećavaju efikasnost javne uprave, obrazovanja, zdravstva, socijalne skrbi, ne smanjuju plaće linearno svima, nego otpuštaju 10-20 posto najmanje učinkovitih, a stimuliraju i ohrabruju učinkovitu većinu! Tako to rade i uspješna poduzeća! Glupe su uštede bez reformi! Jer nakon toga će cijeli javni sektor biti još slabiji, nezadovoljniji, i još veća prepreka otvaranju novih radnih mjesta, poslovanju, konkurentnosti i rastu! I povećat će se financijska nesigurnost!

Pri tome država, osim tzv. kresanja rashoda, ili engleski – austerity measures, za razliku od domaćinstava, ima još jednu mogućnost prisilnog ostvarivanja ušteda. Inflaciju i deprecijaciju tečaja. U malim, otvorenim i visoko euriziranim državama, što Hrvatska jest, to bi moglo rezultirati slomom cijelog financijskog sustava. Jer dugovi države su pretežno prema inozemstvu i u stranoj valuti, a i temelji bankarskog sustava bi došli u iskušenje! To bi bila još jedna, za nas pogrešna dijeta!!

Želim na kraju svima nama sreću u biranju – tko će biti u stanju pametno štedjeti i ozbiljno reformirati. I povećati financijsku sigurnost građana! Jer čekaju nas ozbiljne reforme ili bankrot!

A onda opet ozbiljne reforme!