KAKO KUPUJU GLAS BIRAČA Hrvatski građani rado daju glas strankama koje olako troše njihov novac uoči izbora

Jutarnji list Izborna matematika
Izvor: Robert Fajt/CROPIX

Kupovanje glasova česta je predizborna praksa vladajućih stranaka svugdje u svijetu. Kao što je u prošlom tekstu prezentirano, birači glasuju i ekonomski, odnosno vode se individualnom ekonomskom situacijom kao i situacijom u neposrednom ekonomskom okruženju pri donošenju odluka na izborima. Ta činjenica motivira naročito vladajuće stranke da pokušaju u predizborno vrijeme povećanom populističkom potrošnjom pridobiti što više birača.

Prema teorijama političkih ciklusa, vladajuća stranka pokušava u predizbornoj godini kreirati ekonomski boom (pad nezaposlenosti, pad inflacije, rast BDP-a) da bi u postizbornoj godini bila suočena s nužnom tržišnom korekcijom i laganom recesijom. Dakle, radi se o izazivanju mini poslovnog ciklusa ekspanzije i kontrakcije, sve u cilju izborne pobjede. Teorije političkih ciklusa nisu dobile uvjerljivu empirijsku potvrdu te nije nedvojbeno utvrđeno da su poslovni ciklusi uvjetovani izbornim ciklusima, no ono što jest empirijski nedvosmisleno dokazano to je povećana predizborna proračunska potrošnja. Rast deficita, i posljedično dugova, u predizbornim godinama pokazao se kao dobra determinanta glasačkog izbora i, što je još zanimljivije, takva povećana potrošnja u određenim slučajevima povećava vjerojatnost reizbora, ali u nekima smanjuje.

Serija podataka

Na nacionalnoj razini u Hrvatskoj teško je testirati međuodnos proračunskih deficita i izbornih ishoda prvenstveno jer nam nedostaje duža serija podataka da možemo sa sigurnošću potvrditi ili opovrgnuti navedeni međuodnos. Ali, istu je stvar moguće testirati na lokalnoj razini u Hrvatskoj s podacima o više od 500 gradova i općina kroz nekoliko izbornih ciklusa.
Kroz seriju istraživanja koja su trenutno u radnoj verziji, prof. Josip Glaurdić sa Sveučilišta u Cambridgeu i ja uspjeli smo na jedinstvenoj bazi o izbornim ishodima i lokalnim proračunima testirati niz hipoteza o lokalnoj samoupravi i odnosu lokalnog političkog populizma i izbornih šansi.

Prvi je bilo testirati učinak pomoći središnje države lokalnoj kroz favoriziranje “svojih”, odnosno kroz povećane pomoći iz proračuna gradovima i općinama u kojima je lokalni (grado)načelnik iz iste stranke koja je na nacionalnoj vlasti. Promatrali smo alokaciju pomoći iz proračuna središnje države lokalnoj. Iako ne čini značajan dio državnog proračuna (oko 1 do 2 posto), ova stavka za jedinice lokalne samouprave u nekim slučajevima čini čak trećinu lokalnog proračuna. Velik broj jedinica lokalne samouprave u značajnoj mjeri ovisi upravo o pomoći iz državnog proračuna kako bi održale svoje kapacitete.

To svjedoči o dva problema: prvi je broj jedinica lokalne samouprave koje nisu u mogućnosti same se financirati i biti održive, a drugi je centraliziranost države gdje odluke o količini pomoći pojedinom gradu ili općini donosi središnja vlast u Zagrebu. Centraliziranost donošenja odluka o pomoći, unatoč postojećim kriterijima i formulama koje se, doduše, razlikuju od županije do županije, ima za posljedicu da dodjela tih sredstava ovisi o političkim kalkulacijama. Drugim riječima, stranke na nacionalnoj vlasti imaju tendenciju, kontrolirano za čitav niz čimbenika uključujući i razvijenost općine i kriterije dodjele sredstava, slati više novca onim gradovima i općinama gdje je lokalni načelnik iz njihove stranke.

Razlike između država

Ovakav nalaz nije specifičan za Hrvatsku. U većini drugih zemalja na snazi su jednake političke distorzije u kojima nacionalna vlast favorizira lokalne jedinice u kojima je njihova stranka na vlasti. Ali, veličina takvih distorzija značajno varira između zemalja. U institucionalno uređenim demokracijama poput SAD-a, Velike Britanije ili Njemačke ukupna politička alokacija lokalnoj samoupravi je između 4 i 5 posto, dok je u zemljama poput Brazila, Argentine, Rusije, Portugala ili Španjolske čak do 40 posto. Nažalost, u Hrvatskoj veličina distorzije odgovara drugom skupu institucionalno deficitarnih zemalja te iznosi 32 posto. To znači da ako je lokalni načelnik iz stranke koja je i na nacionalnoj vlasti, njegova općina u prosjeku može očekivati oko 32 posto više novca nego što bi dobila da je načelnik iz neke od oporbenih stranaka. U monetarnim iznosima radi se u prosjeku o oko 1,3 milijuna kuna više po općini, koje se alociraju po isključivo političkim kriterijima.

Najgore od svega, ne postoji stranačka pristranost u ukupnom učinku, odnosno i jedna i druga stranka koje se izmjenjuju na vlasti jednako se ponašaju u favoriziranju “svojih” (kao što pokazuje Graf 1). Doduše, možda vladajuće stranke to rade nehotično – možda su upravo lokalni načelnici ti koji vuku ovaj efekt jer imaju motivaciju tražiti više novca od središnje države kada je “njihova” stranka na vlasti.

ggg

Graf 1. Distribucija pomoći iz proračuna gradovima i općinama kada je (grado)načelnik iz vladajuće stranke i kada je (grado)načelnik iz opozicije. Vrijednosti na y-osi su iznosi ukupnog učinka političke pripadnosti na dobivanje pomoći iz proračuna (u logaritmiranim iznosima), s obzirom na to je li načelnik iz nacionalne vladajuće stranke ili neke od stranaka opozicije. Preuzeto i prilagođeno iz Glaurdić, Josip and Vuković, Vuk (2015) “Granting votes: Political economy of intergovernmental grants in Croatia”.

Drugi važan nalaz vezan je uz dodjelu sredstava lokalnoj općini s obzirom na glas na proteklim parlamentarnim izborima. Što je više vladajuća stranka dobila glasova u pojedinoj općini, ta će općina biti nagrađena s više novca. Tu ipak postoji stranačka pristranost – takav je obrazac ponašanja uglavnom bio karakteristika HDZ-a. Efekt je značajan, gdje 10 posto glasova više za HDZ na zadnjim parlamentarnim izborima donosi općini oko 15 posto više novca iz središnjeg proračuna, držeći ostale stvari jednakima i kontrolirano uz čitav niz čimbenika. HDZ je stoga vrlo konzistentan u nagrađivanju općina u kojima je jak. No, i tu se problem može locirati u preferencijama glasača. Birači su oni koji nagrađuju stranke, i lijeve i desne, koje šalju više novca u njihov grad ili općinu. HDZ jedino to bolje honorira od SDP-a, no u oba slučaja efekt političkih distorzija rezultat je glasačkih preferencija.

Predizborna potrošnja

Iduća tema bila je testirati u kojoj je mjeri proračunski populizam prihvatljiv glasačima u Hrvatskoj. Kratki je odgovor – u visokom stupnju. Hrvatski glasači nagrađuju povećanu predizbornu potrošnju na lokalnoj razini te, za razliku od glasača u institucionalno stabilnim demokracijama, kažnjavaju fiskalno odgovorne vlasti!

U SAD-u i zapadnoeuropskim zemljama istraživanja ove teme povezanosti predizborne potrošnje i izbornih šansi su iznimno opsežna. Konsenzus takvih istraživanja je da su glasači u velikoj mjeri, pogotovo na lokalnim izborima, fiskalni konzervativci, što znači da kažnjavaju vlasti koje povećavaju deficite i potrošnju prije izbora. Ali, postoji i određena iznimka kada glasači u pravilu nagrađuju samo određenu vrstu potrošnje – javne infrastrukturne projekte. Kada se radi o gradnji cesta, škola, vrtića, bolnica, ili uređenja lokalnog parka, šetališta i sportskih dvorana, glasači u pravilu pozitivno reagiraju na takve signale i nagrađuju političare koji realiziraju navedene projekte.

Objašnjenje ovog fenomena razlike između zemalja s fiskalnom odgovornošću vezano je uz strukturu fiskalnog federalizma pojedine zemlje, odnosno kako je institucionalno definiran odnos financiranja lokalne samouprave. U zemljama poput Argentine, Brazila, Rusije ili Hrvatske financiranje lokalne vlasti ovisi u velikoj mjeri o dotacijama iz općeg proračuna. Posljedica je fiskalna iluzija glasača koji ne uspijevaju percipirati trošak lokalnih usluga koje dobivaju, odnosno imaju predodžbu da je veliki broj javnih usluga besplatan, ne vodeći računa da upravo oni snose njihov trošak kroz veće poreze.

Kada glasači vjeruju da trošak usluga koje dobivaju podmiruje netko drugi (recimo, središnja država) skloni su nagrađivati veću potrošnju na lokalnoj razini. S druge strane, u zemljama poput SAD-a glasači su puno više svjesni da će povećanje lokalne potrošnje biti financirano iz njihovih džepova. Ta ih činjenica tjera da zahtijevaju veću odgovornost od političara zbog čega će biti skloniji kažnjavati svako nepotrebno predizborno povećanje potrošnje. Iako ni u SAD-u glasači nisu potpuno imuni na tzv. pork-barrel potrošnju, odnosno na gradnju “mostova prema nigdje”, koju isto često honoriraju glasovima, no u puno većoj mjeri na razini glasovanja za kongresnike nego za gradonačelnike ili guvernere.

Posljedica fiskalne iluzije zbog pogrešno definiranog institucionalnog sustava u Hrvatskoj je povećana fiskalna neodgovornost koja se najbolje očituje kroz građevinske projekte u predizborno vrijeme. To vuče i dodatnu neželjenu posljedicu. Građevinski projekti su najpodložniji za korupciju.

Najlakše je namještati upravo takve natječaje gdje konačna cijena često nije ona početna, nego je uvećana za mito koji završi u rukama lokalnog političara. Jasno je stoga zašto su građevinski projekti toliko popularni među političarima: ne samo da povećavaju izborne šanse, nego i pružaju mogućnosti dodatne, doduše ilegalne, zarade.

Stanje javnih financija

U Hrvatskoj se, stoga, strankama ne isplati biti fiskalno odgovorna vlast. Više od dva desetljeća fiskalne neodgovornosti uzimaju svoj danak i uvjetuju sve teže stanje domaćih javnih financija (visoki deficiti, golem javni dug), što kao direktnu posljedicu ima visoke kamatne stope domaćim poduzetnicima i stanovništvu i što uvelike ograničava domaće potencijale ekonomskog rasta. Konačno, i za ovo smo sami krivi.

Perzistentno smo skloni nagrađivati fiskalno neodgovorne vlasti, i na lokalnoj i na nacionalnoj razini. Djelomično nam je tome kriva i fiskalna iluzija od koje patimo, no nemojmo se zavaravati – potezi političara na vlasti odraz su partikularnih preferencija glasača, odnosno čitavog niza interesnih skupina u društvu. Ako želite to promijeniti, smanjite sami sebi novac koji dobivate iz proračuna.  (Vuk Vuković)