IZ UČIONICE NA POSAO: ‘Kad završe školu, nijedan dan neće provesti na burzi’

Mirela Lilek Obrazovanje
Izvor: CROPIX

MOL sustavno prati i financira opremanje škola u Budimpešti. U Hrvatskoj toga nema, ali ne znači da ih neću pitati – kaže mi u svom neumorno optimističnom stilu Zlatko Stić dok sjedimo u novom Ikeinom trosjedu klaunovskog dezena na drugome katu zagrebačke Prirodoslovne škole Vladimira Preloga u Vukovarskoj. Partner u zadnjem projektu su mu Pliva i Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu. Zašto – misli naglas – ne bi povukao za rukav i upravu Ine?

Već 22 godine je ravnatelj i još mu ne pada mu pamet odustati od ulaganja u bivšu Kemijsku školu kroz suradnju s gospodarstvenicima. Nakon što su zastarjeli školski programi pogašeni paralelno s propašću kemijske industrije, Stić je sa svojom ekipom kreirao nove programe za trenutačnih 1140 srednjoškolaca, a školu pretvorio u jednu od najpoželjnijih u Zagrebu.

Botanički i zoološki vrt su sređeni, u terariju glavnom hodniku začahurena je tarantula; upravo čekaju 3D printer (“iz IPA projekta dobili smo 180 tisuća eura”), paralelno montiraju stijenu za penjanje u sportskoj dvorani (“od Ministarstva obrazovanja povukli smo 75 tisuća kuna”), za mlade astronome nabavljen je teleskop (“nek’ se klinci vesele zvijezdama”), a na jesen otvaraju kozmetički salon za građanstvo, po modelu niske cijene, kozmetičarke – učenice. Tko će ga voditi?

– Nema dileme, bit će to bivša učenica ove škole, danas naša nastavnica, 23-godišnja Jelena Lopac, predstavlja je Stić. Jel’ još proizvodite na praktičnoj nastavi kredu i prodajete je drugim školama? – pitam usput učenicu trećeg razreda smjera kozmetičar, prisjećajući se početaka tog projekta…

– Vodim školu kao što netko vodi obiteljski posao i glavni cilj mi je da djeca ovdje uživaju. Znaš, lažu da današnje klince ne zanima ništa drugo osim kompjutera. Ponudi im besplatno sadržaje pa ćeš vidjeti interes, tvrdoglavi Stić po svome, ali baca argumente: za otvoreni dan škole učenici su se posvađali tko će biti voditelj gostiju – zamisli, svađaju se tko će neradni dan provesti u školi. Škola im je i prostor za zabavu: na nedavnoj mini-brucošijadi skupilo se čak 260 maturanata. Točili su se sokovi iz bačve, ali bez cajki. One su, vele, u ovoj školi zabranjene.

Prirodoslovna škola nije tipična strukovna škola, jer ima i gimnazijske programe, no programe ekoloških, kemijskih i geoloških tehničara te kozmetičara razvijaju u okruženju sjajno opremljenih laboratorija.

– Njemačka industrija stala je iza svojih škola vrhunskom opremom i zato u njihovim školama možete vidjeti najnovije modele BMW-a i Mercedesa na kojima klinci vježbaju. I mi bismo morali imati mogućnost da nam tvrtke daju opremu, jer mi za njih proizvodimo budući kadar, kaže Stić.

Upisi u srednje škole su u tijeku, a struktura upisnih mjesta pokazuje da je u gimnazijama dvostruko manje mjesta nego u strukovnim četverogodišnjim srednjim školama koje upisuju oko 800 razreda ili oko 20 tisuća đaka. Trogodišnje bi škole mogle primiti još 350 razreda, a obrtničke škole njih 200-tinjak, pa dolazimo do strukture u kojoj 70 posto programa srednjega školstva otpada na strukovna zanimanja, među kojima su i ekonomske škole, ali i obrtničke i industrijske. Dio njih apsolutno je sposoban odškolovati kvalitetan kadar odmah zaposliv na tržištu rada. Imaju kvalitetne programe, dobro razrađen model praktične nastave s lokalnim poduzetnicima, klinci su im motivirani za rad, ali… Izreći priznanje “Dijete mi je upisalo obrtničku (ili industrijsku) školu” u Hrvatskoj za velik broj roditelja graniči sa sramotom.

Stoga ne jenjava dugogodišnji trend navala na pojedine gimnazije. Trend kojem se teži u Europi je suprotan i govori o potrebi jačanja strukovnih škola, po mogućnosti onih programa koji nakon jakog praktičnog dijela tržištu rada nude gotov, odmah zaposliv kadar.

– Znamo da nisu svi za studij, i ne trebaju svi studirati. Znate, mi smo nacija koja voli pretjerivati, pa tako i s tim trendom u visokom obrazovanju. Svi žele u gimnazije, a nakon njih su djeca ništa ako ne upišu studij – komentira situaciju s pomodnošću studiranja jedan od ravnatelja strukovne škole koji se ne može pohvaliti dobrom opremljenošću praktikumima. Razlog? “Nisam si baš dobar sa županijom. A tamo vam je glavna pipa”, priznaje upravitelj škole.

Ipak, dio njegovih kolega uspjelo je osuvremeniti svoje strukovne škole i bez pretjerane financijske ovisnosti o vlasniku (županiji).

Non progredi est regredi – Tko ne napreduje, nazaduje – geslo je koje voli koristiti Vlado Prskalo, ravnatelj jedne od najposebnijih škola u Hrvatskoj, Srednje škole Matije Antuna Reljkovića u Slavonskome Brodu, koja obrazuje učenike iz područja poljoprivrede, veterine, šumarstva, ekologije, prehrane i geodezije. Njihov bi se slogan dao svesti i na – praksa, praksa i samo praksa. I ova je škola svojevrsno poduzeće jer zahvaljujući vlastitom gospodarstvu na kojemu učenici rade stručnu nastavu svoje proizvode plasiraju na tržište. Oni žele stvoriti kreativne poduzetnike, a pritom su najbolje moguće iskoristili europske fondove: škola je dosad realizirala 19 različitih projekata ukupne vrijednosti od čak 5,676.802 eura!

– Želimo potaknuti učenike na slobodu stvaranja i poduzetničke ideje, da iskoriste prirodno bogatstvo Slavonije i Hrvatske u poljoprivredi, šumarstvu, veterini, kemijskoj tehnologiji, prehrani i geodeziji – kaže Vlado Prskalo.

A kako? Naoko jednostavno, no u pozadini je mukotrpan rad. Primjer: u toj školi prije više godina počeli su se baviti hidroponskim uzgojem rajčica u plasteniku iz vlastitih presadnica koje su uzgojili u klimakomori. Sustav je automatiziran i njime se može upravljati mobitelom. Imaju biljke koje rastu iz staklene vune. U plasteniku učenici mjesečno poberu stotine kilograma rajčica, na licu mjesta prodaju ih Brođanima, a ostatak odlazi partnerima – restoranima i hotelima po Hrvatskoj. Surađuju i s velikim trgovačkim lancma. Drugi primjer: cjenik dostupnih vrsta cvijeća iz školakoga plastenika dostupan je na web stranicama škole. Star je mjesec dana, i kaže: Pelargonia viseća 6 kuna, Srebrena kiša 5 kuna, Helikrisum 5 kuna, Alysum 3 kuna, Petruna 6 kuna…

Kada je Prskalo u drugoj polovici devedesetih preuzeo školu, u zgradi su bili čučavci. Privatna poznanstva dovela su ga do Den Haaga, točnije, nizozemske udruge koja se bavi davanjem savjeta gospodarstvenicima iz cijeloga svijeta o tome kako razviti proizvodnju. Došli su u školu i napravili plan. Za početak, nova školska zgrada, edukacija nastavnika za moderne tehnologije, kupovina opreme i pokretanje Centra za biotehnološka istraživanja.

Zadnja novost jest što je škola s najvećim školskim vrtom u Hrvatskoj postala ogledni primjer za mentoriranje drugim školama te ih je dužna poticati da čine ono što su i sami činili, a to je razvoj partnerskih odnosa između lokalnih proizvođača hrane, prehrambene industrije i škole u cilju izravne nabave hrane po nižim cijenama. (Jesmo li rekli da je privređenim novcem škola nabavila i poljoprivrednu mašineriju?)

Ako je brodska škola najproduktivnija u Hrvatskoj, najopremljenijom školom smatra se Strukovna škola Vice Vlatkovića u Zadru. Šest kabineta elektrotehnike opremljenih sofisticiranom opremom iz Njemačke, kabineti strojarstva, automehanike, mnoštvo radionica opremljenih najsuvremenijim klasičnim i CNC strojevima, solarni centar, solarna punionica električnih vozila, samo je dio ponude u školi čijih 750 učenika pohađa jednu smjenu. Već su se u potpunosti navikli na školskome dvorištu vidjeti električna vozila, tu je i hibridni Toyota Auris i vjetrenjača.

Tehnička škola Čakovec najveća je srednja škola u Međimurskoj županiji. U njoj funkcioniraju u korak s vremenom, pa zastarjeli programi ne prolaze. Prije dvije godine uveli su novi program – tehnička gimnazija, ali i nove eksperimentalne kurikulume u zanimanjima tehničar za računalstvo, tehničar za mehatroniku i strojarski računalni tehničar. U školi ističu kako svake godine ulažu u opremanje prostora, nove laboratorije i suvremenu opremu. Ovo su prostori gdje se hvata korak s budućnošću u tehnici.

– Na našu sreću, možemo biti sigurni da se u Tehničkoj školi u Čakovcu školuju učenici za zapošljiva zanimanja, što je danas velika vrijednost – kažu u školi.

Peti primjer s Globusove liste uspješnih strukovnih škola u Hrvatskoj je Mješovita industrijsko-obrtnička škola (MIOŠ) u Karlovcu.

– Mješoviti smo jer imamo industrijske, tehničke i obrtničke programe, pri čemu su nam najbrojniji trogodišnji programi u obrtu. Većina naših dečki iz škole ide na posao, to su djeca koja neće provesti niti jednoga dana na burzi. Naravno, govorim o onima koji žele raditi – objašnjava nam ravnateljica Snježana Erdeljac. Jedan od razloga je što škola obrazuje za deficitarna zanimanja.

S obzirom na činjenicu da imaju obavezu stručne prakse kod poduzetnika, a pohađaju i školsku praksu u praktikumima, ti 15-godišnjaci od prvoga razreda zapravo rade.

Jedna je od rijetkih ravnateljica koja se neće libiti priznati da u školu upisuje učenike s dovoljnim i dobrim uspjehom.

– Djecu nikada ne gledamo kroz ocjene – dodaje ona. –Važniji nam je njihov stav prema praksi. S njima krećemo od nule i modeliramo ih kao buduće obrtnike. A moji bivši učenici danas imaju tri puta veću plaću od mene koju su svojim radom zavrijedili.