Kako je dogovoreno povećanje osnovice plaće za 6%. I što sad?

Kristina Turčin Zaposlenost

Jedna od prvih prepreka nove Vlade, ma tko je formirao, mogao bi biti 1,8 milijardi težak Sporazum o osnovici plaće u javnim službama i njegovi dodaci te sličan sporazum za državne službenike, koji za 240.000 zaposlenih u Hrvatskoj garantiraju šest posto veće osnovne bruto plaće ako stopa rasta BDP-a u dva kvartala za redom bude prosječno 2 ili više posto. S obzirom na prve pokazatelje za treći kvartal ove godine, koji obuhvaća turističku sezonu, može se očekivati da bi on mogao biti blizu tri posto. Dogodi li se to i rast bude 2,8 posto ili više, zajedno s rastom od 1,2 posto u drugom kvartalu, činit će prosječni rast od dva posto dva uzastopna kvartala. I, automatizmom, plaće u javnim i državnim službama, za koje se iz proračuna okvirno izdvaja oko 30 milijardi kuna, morat će se povećati za 6 posto, odnosno za oko 1,8 milijardi kuna na godišnjoj razini. I ne postoji način da se to izbjegne, osim ako sindikati potpisnici, njih svih 15, sami na to ne pristanu. Sporazum, naime, ne predviđa nikakav mehanizam raskida. Ne plati li Vlada dogovoreno, slijedit će tužbe koje će Vlada, nedvojbeno tvrde stručnjaci, sve redom izgubiti.

Precizna pravila

Kako je do toga uopće došlo?
Osnovicu za izračun plaće u javnim službama do 2006. godine donosila je Vlada posebnim zakonom, a iznos se dogovarao sa sindikatima pri sastavljanju državnog proračuna. Osnovica je bila vezana uz BDP te je trebala rasti po jednakoj stopi kao i BDP.

Iznos osnovice ključan je za plaće u javnom sektoru, kojima se osnovna bruto plaća formira tako da se iznos osnovice množi s koeficijentom svakog pojedinog radnog mjesta. Te koeficijente pak donosi Vlada, za stotine radnih mjesta prema granama djelatnosti – socijalna skrb, prosvjeta, visoka znanost, liječnici itd.

Osnovica od 2008. godine iznosi 5108,84 kune. Socijalni radnik u ustanovi socijalne skrbi, primjerice, ima koeficijent 1,212 te mu osnovna bruto plaća iznosi 6192 kune, a učitelj početnik ima koeficijent 1,325 te mu plaća iznosi 6769 kuna.

Na tu se plaću svim javnim i državnim službenicima pribrajaju dodaci koje regulira Temeljni kolektivni ugovor – uvećanje za 0,5 posto po godini staža, jubilarne nagrade, božićnice, dar za djecu, prijevoz, dodaci za smjenski i noćni rad, prijevoz – te posebni dodaci, koje pak reguliraju kolektivni ugovori za svaku djelatnost, tzv. granski kolektivni ugovori.

Sindikat upozorava

Osnovna cijena rada u javnom sektoru definirana je sporazumima još krajem 90-ih godina. Međutim, u periodu od 2000. do 2006. godine, plaće u javnom sektoru minimalno su rasle, nisu pratile BDP ni bilo koji drugi pokazatelj, a jedan su period, objašnjava Vilim Ribić iz Matice sindikata, bile i zamrznute. To se događalo upravo u periodu kad su plaće u privredi eksplodirale, osobito u javnim poduzećima, poput HEP-a, Ine, HŽ-a i drugih, u kojima su bilježile rast od desetak posto godišnje.

Zbog takvog razvoja događaja, u 2006. godini plaće u javnim i državnim službama bile su 20-ak posto niže od onih u privredi, a za onima u javnim poduzećima zaostajale su i više. Sindikati su godinama na to upozoravali, a 2006. godine krenuli su u štrajk. Za tadašnju HDZ-ovu Vladu, koja je baš prolazila krizu s Glavašem, to je bio najgori mogući trenutka. Stoga su krajem 2006. godine Vlada i sindikati potpisali taj ključni Sporazum o osnovici plaće u javnim službama, kojim su, za razdoblje od 2007. do 2009. godine, definirali da će svake godine, sa 1. siječnja, osnovica automatski rasti za šest posto u odnosu na prošlogodišnju: kroz te tri godine, računali su, dostići će plaće u privredi. Nakon 2009., propisali su, osnovica će se vezati uz plaće u privredi: da je Sporazum ispoštovan, ona bi, s obzirom na situaciju, proteklih godina padala.

Osnovica je, kako je i dogovoreno, narasla 2007., 2008. i 2009. godine. Međutim, nakon prvog kvartala 2009., Vlada je uredbom smanjila osnovicu na razinu iz 2008. godine jer je tvrdila da nema novaca za ovakvo povećanje u situaciji galopirajuće krize, pada zaposlenosti i pražnjenju proračuna. Već je, dakle, tada, 2009. godine, trebala isplatiti tih 1,8 milijardi kuna.

Sindikati su žestoko napali Vladu zbog takve odluke, tražili povratak veće osnovice i poštivanje sporazuma. Na proljeće 2009., pred same lokalne izbore, krenuli su maratonski pregovori, koji nisu urodili plodom, te je pokrenut štrajk. Dan prije lokalnih izbora potpisan je Dodatak sporazumu: tim Dodatkom sindikati su pristali da osnovica ostane na razini iz 2008. godine, ali samo dok se ne ostvari rast BDP-a od prosječnih dva posto tijekom dva uzastopna kvartala. To će se dogoditi negdje polovicom 2010., prognozirao je te 2009. sindikalist Vilim Ribić. No, to se još uvijek nije dogodilo i osnovica je i dalje na razini iz 2008.. Usporedbe radi, tijekom 2004. godine osnovica je bila oko pet posto veća od prosječne neto plaće u državi. Danas je osnovica 10 posto niža od prosječne plaće.

Narušeni odnosi

Tim Dodatkom sporazumu, koji su dodatno razradili i zacementirali 2011. godine, također su dogovorili da Vlada nikad više ne može uredbom promijeniti osnovicu. Također su definirali da se Sporazum ne može jednostrano ukinuti. Vlada može zatražiti pregovore sa sindikatima ako BDP bude padao dva kvartala. Tada može tražiti od sindikata i smanjenje osnovice, ali na to moraju pristati svi sindikati. Vlada to tijekom niza kvartala pada BDP-a nije učinila, tvrdeći da je jasno da svi sindikati na to ne bi pristali te bi posljedica bila jedino narušavanje odnosa. Međutim, Sporazum propisuje da, ako pregovori ne uspiju, konačnu odluku donosi – arbitraža.

Bez nagrada

Javni je sektor krizu prošao sa zamrznutom osnovicom, dok su prosječne plaće u državi ipak iz godine u godinu nešto rasle, te su ostali su bez većine ostalih dodataka. Tijekom 2012. godine donesen je Zakon o uskrati isplate pojedinih materijalnih prava, kojima im je ukinuto pravo na božićnice i regres do 2016. godine. Sindikati su tražili ocjenu ustavnosti tog zakona i Ustavni je sud presudio u korist Vlade. Ostali su i bez jubilarnih nagrada, a 2014. ukinuto im je i povećanje plaća za 4, 8 i 10 posto s navršenih 20, 30 i 35 godina staža, koje je dogovoreno još 2004. godine, s ciljem izjednačavanja odnosa prve i posljednje plaće s europskim prosjekom: početnik u javnoj službi u EU prosječno ima dvostruko manju plaću od radnika pred odlazak u mirovinu sa 40 godina staža, dok je u Hrvatskoj imao tek 20 posto manje. Tijekom 2013. ukupna masa za plaće u javnom sektoru smanjena je tri posto: budući da, zbog Sporazuma iz 2006. i njegovih dodataka, Vlada nije mogla donijeti odluku o smanjenju osnovica, za ovakav manevar morala je promijeniti 12 uredbi i odluka kako bi izmijenila koeficijente za svako pojedino radno mjesto.

Tijekom krize, javni je sektor sasvim sigurno prošao nemjerljivo bolje od privatnog jer nije bilo masovnih otpuštanja niti kašnjenja plaća. Međutim, pretjerano je reći da je prošao neokrznut.