IVO BIĆANIĆ ‘Ako ne pružimo prave odgovore na ‘Prava pitanja’ EPH, dodatno ćemo zaostati za svijetom. Ali, mislim da nova Vlada neće dati prave odgovore. Evo i zašto…

Jutarnji.hr Financijska sigurnost
Izvor: Foto. Boris Kovačev/Cropix

Piše: prof. dr. Ivo Bićanić, Ekonomski fakultet, Zagreb

Izbori su zavodljiva stvar. Šarene zastave, navijački šalovi, zgodne cure iza ne tako zgodnih sredovječnih muškaraca, uzdignute ruke i prazni štosovi dizajnera mogu se lako dopasti i zavarati. Dobro je zato da nas je netko silio gledati loptu. Kada se već političari nisu sjetili one Bill Clintonove ‘it’s the economy stupid’ dobro je da je to napravio EPH/HUP sa svojom serijom Prava pitanja.

Na koncu se pod Pravim pitanjima skupio šarolik ‘jelovnik’, tu im malo zamjeram jer se na kraju čini kao da je sve postalo važno. Ni novinarski nisu uvijek na istoj razini, ali sve to su sitnice u odnosu na hvalevrijednu namjeru da pomognu da posao izbora glasači mogu ozbiljno odraditi. Tko je htio izgraditi stav o važnim stvarima o kojima će morati odlučivati nova vlada, mogao je.

Od mnoštva ponuđenih pravih pitanja ja bih se ograničio samo na početnih 5 pitanja, na ona koja su zamislili kao prava Prava pitanja. To su :

  • Ja poduzetnik
  • obrazovanje
  • zdravstvo
  • zaposlenost
  • financijska sigurnost

Zanimljivo je vidjeti krije li se iza tih različitih pitanja nešto zajedničko. Što se mene tiče, prepoznajem 5 zajedničkih osobina u Pravim pitanjima koje mi se čini važnim ovdje istaknuti.

Prvo, implicitno je Pravim pitanjima da pretpostavljaju uspješnu djelotvornost aktivizma. Vrijedi ideja da se nešto može i treba napraviti, a ne samo interpetirati (vrijedi što Marx kaže o Feuerbachu) i da ne treba stvari prepustiti da se same odmotaju kako okolnosti i nesputano ponašanje odrede (ne vrijedi von Hayek). Iz pristupa se vidi da ima smisla baviti se stvaranjem uvjeta za bolje prekosutra (treba se baviti budućnosti naših unuka, Keynes nema pravo, premda je to krivo navođen citat). Ta ideja o aktivizmu je u skladu s prevladavajućim mišljenjem ekonomista koji vide ulogu za aktivnu politiku, a ne samo da treba ostati u okvirima ‘države noćnog čuvara’ koja će se baviti lopovima i poplavljenima. Naravno, zagovarati aktivizam ne znači nužno birati lokomotive i pobjednike, radi se o nježnijim pristupima aktivizmu koji se tiče stvari kao što su stvaranje uvjeta ravnopravnog pristupa (‘level playing field’), smanjenja sekundarne neizvjesnosti, bavljenjem s tržišnim neuspjesima, kumulativnom kauzalnošću i sličnim. Popis mogućnosti za proaktivnu politiku je dug.

Drugo, sva Prava pitanja su dugoročna i vezana uz strukturne promjene (koliko god je to ispražnjen pojam, ovdje je neizbježan). To su promjene koje se sporo odvijaju, imaju pune učinke nakon dosta vremena. To su pitanja dugog horizonta (primjer obrazovanja, starenja i niske stope aktivnosti) koja se jedino mogu ostvariti konzistentnom politikom kroz dulje razdoblje, opet se radi o smanjenju Koopmansove sekundarne neizvjesnosti. To znači da glede rješenja koja Prava pitanja traže nema krpanja (refleksivni intervencionizam, nakon događaja minimizirati štetu) i dodvoravanja (grupama koje bi mogle biti korisne ili mogle izazvati probleme), improvizacije (ne mogu uspjeti bez ozbiljne i savjesne pripreme), dragih ideja (svaki ministar ima svoje slabosti) i kratkog daha (gdje se cilj ostvari brzo). No, iza tog dugog roka krije se jedna važna asimetrija. Teško se grade uvjeti za dobre odgovore, ali postignuti uspjesi se lako i brzo razgrade. Financijska sigurnost je posebno dobar primjer takve asimetrije. Vrlo se teško stječe financijsko povjerenje i svakako za to treba vremena, no ona se izgubi lako i brzo, financijske panike tome svjedoče.

Treće, što se ovog kratkog popisa zajedničkih osobina Prava pitanja tiče, sve imaju osobinu da odgovor nije jasan i vjerojatno nema jednoznačnog odgovora. U svih pet slučaja cilj se može postići na nekoliko načina, ne može ‘mudro rukovodstvo stručnjaka’ dati jedan i točan odgovor. Postoji stvarni izbor mjera i njihovog redoslijeda primjene, ali ne i kontrole provedbe. Tu se kao primjer nameće pitanje zapošljavanja i djelotvornog tržišta rada. No, bez obzira koji odgovor je izabran, niti jedan ne trpi štoseve, dosjetke, doskočice i improvizacije, točni dogovor ne daje nužno onaj koji je verbalno spretniji, to nije izbor Miss ljepote. To su sve ozbiljna pitanja koja zahtijevaju određeno znanje i uredno razmišljanje, dobru pripremljenost kroz istraživanje i nekakvu konzistetnost odlučivanja. U tom smislu zahtijevaju konzistentnost politike primijenjenu kroz dulje vrijeme jer svako vrludanje šteti.

Četvrto, dosad objavljeno pokazuje da se odgovori ne mogu prepisati jer ne postoji ‘one size fits all’. Što savršeno vrijedi u Irskoj, ne mora vrijediti u Hrvatskoj. Međutim, traženje ‘nacionalnog rješenja’ ne znači da postoji potpuna proizvoljnost i da sve prolazi. Ekonomski problem je isti, ali treba pronaći najprikladnije rješenje za lokalne uvjete (to uvjerljivo pokazuje Rodrik). Prepisivanje i neznanje se ne trpi, štoviše, teže je napraviti ‘lokalno’ rješenje nego s interneta ‘skinuti šprancu’ i to dopuniti s malo ‘gore-dolje’ analize (‘elevator economics’). Na sreću, osim što su nas usredotočili na važno i povećali naše znanje nekih područja, članci o Pravim pitanijma usput su pokazali još nešto. Zadnjih godina sazrela je generacija mladih istraživača koji znaju današnji ekonomski zanat, imamo na raspolaganju unutar zemlje mlade istraživače koji bi mogli istraživanjem i radom dati vrijedan temelj za politiku. Oni razumiju problem i doista u mnogim područjima više nema nikakve isprike za neznanje.

Na koncu, odgovori na Prava pitanja kako su napisani zagovaraju jačanje države (jaka država ne znači velika država, nego ona koja je sposobna provesti svoje odluke) jer ako se bolje pogleda, svih pet Pravih pitanja u prvi plan stavlja institucije i stvaranje društvene infrastrukture. Tu se radi o stvaranju ‘kulturnog kapitala’ (koji nema veze s kulturom). To je posve jasno u slučaju obrazovanja i zdravstva, ali i za ostala tri Prava pitanja, gdje prevladavaju privatni sektor i poduzetništva, i oni ovise o stabilnim institucijama. S obzirom da je ovdje financijska sigurnost u središtu pažnje, ona ključno ovisi o pouzdanim insititucijama koje se ne mijenjaju, odlukama u predvidivim okvirima i možda ključnom smanjenju, što Koopmans naziva sekundarne neizvjesnosti (to je onaj dio neizvjesnosti na koji se može utjecati. Na primjer, primarna neizvjesnost na koju nemamo utjecaj su izbjeglice, ali kako ćemo riješiti njihov prolazak, to je sekundardna neizvjesnost). Dakle, čak je i tu država presudna, a da se o drugome i ne govori.

Naravno, Prava pitanja se mogu zaobići, može ih se zanemariti i jednostavno se njima ne baviti. Razloga za to ima nekoliko, to može biti namjerno (iz principa), zbog neznanja, komocije, lijenosti ili čuvanja povlaštenog položaja. I bez odgovora na Prava pitanja ‘pemzije’ će se dalje isplaćivati, djeca će ići u školu i učiti, poduzetnici će raditi, radnici će naći neki posao, liječnici liječiti, nešto će se i štedjeti, itd. Neće odmah biti katastrofe, ona će doći kasnije.

Jedan očiti trošak, koji odgađanje rješavanja Pravih pitanja podrazumijeva, jest hrvatsko propuštanje jednog važnog ‘vlaka’. Nakon Velike recesije, baš kao i nakon Svjetske krize (koju neki nazivaju Velikom krizom pa imaju zgodnu igru riječi) ‘svijet’ više neće biti isti. Što se svjetskog gospodarstva tiče, ovo su zanimljiva vremena jer se odigravaju snažne strukturne promjene sa neodređenim ishodom. To restrukturiranje i promjene se odvijaju sada (to je ‘work in progress’) pa su nepoznate posljedice. Koliko će biti različit svijet ‘prekosutra’ se ne zna, jer ima dosta loptica u igri, ne zna su koje su loptice više dimne nego sadržajne i zato lažne, a koje su živa vatra pa su važne, niti se zna koje će prije, a koje kasnije djelovati. Ukratko, ne zna se kako će se stvari odvijati,  ali je sigurno da više neće biti isto.

Evo nekih primjera tih strukturnih promjena kojih smo sada svjesni:

  1. Seljenje jezgre na Pacifik (‘Pacific rim’) i periferizacija Evrope
  2. Rastuća važnost BRIC (Brazil-Rusija-Indija-Kina)
  3. Prepreka srednje razvijenosti prema kojoj zemlje lako postižu određeni stupanj srednje razvijenosti, ali teško nastave dalje rasti, a one kojima to uspije to rade na drugačiji način nego prije
  4. Sekularna stagnacija nakon Velike recesije i nedovoljna potražnja, stope rasta svjetskog gospodarstva se smanjuju, došlo je do točke prekida trenda, a to implicira manjak potražnje i višak ponude
  5. Iscrpljeni tehnički napredak i koji bi mogao dovesti do pada stope rtasta proizvodnosti i neodrđeni su novi smjerovi tehničkog naperetka
  6. Nepovoljna demografija starih demokracija gdje neminovno raste broj uzdržavanog stanovništva
  7. Rastuće nejednakosti na svim razinama, osobito nejednakosti kapitala i imovine
  8. Izbjeglice i promjena demografskih slika velikim seobama
  9. Cijene sirovina su pale i nije izgledno da se vrate na stare razine
  10. Divergecnija zbog razilaženja staza rasta klubova i zemalja

Ne slažu se ekonomisti oko svih njih (neki ne vide zamku srednje razvijenosti, drugi ne vide problem s tehničkim napretkom, itd.), ali neka ih je pola točno, to je dosta da se izazovu strukturne promjene. To su strukturne promjene budućnosti, i to bliske. Sjećajući se Jirźa Leca ne može se zaustaviti vlak i s njega ni sići ni ući, jedino pitanje je kako uskočiti u vlak koji već ide, možda čak i ubrzava.

Posve je sigurno da se bez odgovora na Prava pitanja taj vlak ne može uhvatiti. Evo primjera kako ‘zanemarivanje vlaka’ može dovesti do upitnih rješenja:

  • hvalite se izvozom, ali kako izvoziti uz sekularnu stagnaciju kada je potražnja manja i svi imaju višak kapaciteta
  • tražite spas u ICT-u, ali stanovništvo vam je sve starije, a po svemu sudeći nakon 50. ljudi prestaju tehnološki napredovati, a Hrvatska stari
  • hoćete rasti, a upravo ste došli na razinu staklenog plafona zamke srednje razvijenosti kada za daljnji rast treba nešto posebno i drugačije nego dosad
  • morate se obrazovati, a siromašni ste i sve ste stariji pa nemate novca za plaćanje proizvodnje znanja, nego za preživljavanjee

i tako redom, primjera raskoraka Hrvatske i svijeta ima mnogo.

OK, ova restrukturiranja su promjene ‘na veliko’, ali Hrvatska je mala. Kakve to ima veze sa Hrvatskom krajem 2015.? Ona je beznačajno mala (veličine manjeg indijskog grada, veličine srednje velikog europskog grada kao Milana ili Petrograda), pa se to nje ne tiče. Svijet može bez Hrvatske, a Hrvatska će uvijek naći neku malu zaštićenu nišu (Bajadere, Vegetu, stakla za vjetrobrane i Jadran) od koje se može živjeti.

To je krivo i nema dvojbe da je krivo. Sigurno znamo da nitko nije ekonomski uspio tko nije sve više razmjenjivao sa svijetom, ideje, ljude, tehnologije, kapital, itd. Uvoz i izvoz su zapravo manje važan dio otvorenosti. Ne samo da se mnogo toga mijenja u svijetu prema kojem se treba otvarati, nego se čini da se promjene sve više ubrzavaju. Prema tome, bitna je sve veća otvorenost, a Hrvatske je zatvorena zemlja u kojoj se odluke odgađaju.

Hrvatska se jednostavno mora odrediti prema strukturnim promjenama koje se odigravaju jer se one mogu odraziti na hrvatsko gospodarstvo na nekoliko načina, a svi ne moraju biti dobri. Dapače, postoji mnogo mogućnosti za loši ishod.

Ako je tako onda su u ovom trenutku zanimljiva dva pitanja. Prvo, koliko smo blizu nekakvog suvislog odgovora na Prava pitanja? Drugo, moženo li očekivati bar neki jasni odgovor na Prava pitanja od nove vlade čim zasjedne?

Iz tri Ricardijanska razloga (Ricardo je vidio ekonomiku kao ‘dismal science’) sumnjam u oboje. Prvo, dobar odgovor traži dobre temelje i dosta vremena za izradu jednog od niza rješenja. Drugo, zbog pritisaka da se nešto brzo napravi odmah nakon izbora velika je vjerojatnost sprčkanog posla. Treće, poslijeizborni ‘stočni sajam’ (‘horse trading’) ne obećava povoljni ishod u skoro vrijeme. Ako se sve to uzme u obzir, možda je bolje ne žuriti s odgovorima na Prava pitanja.

Temelje za dobar odgovor nemamo jer nisu pripremljeni. Postoji visoka razina našeg neznanja o nekim važnim pitanjima. Ima vrijednih istraživanja uglavnom vezanih uz državu i dosta se zna o tržištu rada, ali i dalje postoje ključna područja o kojima znamo vrlo malo. Za zemlju koja 6 godina stagnira i gdje uopće nije sigurno da će se stopa rasta od 1% ubrzati na minimalne prihvatljive stope od 4%, zapanjuje da nemamo ni podatke ni korisna istraživanja o funkciji investicija ili izvedenim i temeljnim faktorima rasta. Ima i drugih područja gdje razina našeg znanja ne daje garancije ozbiljnog odgovora na Prava pitanja. Što se tiče odgovora na Prava pitanja još uvijek je vapaj Sherlocka Holmesa umjesan: cigle, cigle, dajte mi cigle jer ne mogu graditi bez cigla.

Neprikladni temelji, nažalost, sudaraju se sa rastućim utjecajem jednog mita i jednog zahtjeva. Širi se mit da nova vlada treba u prvih šest mjeseci brzo, odlučno i odrješito napraviti ‘sve bolne rezove’, napraviti nekakav šok, ‘okrenuti stranicu’. Ako propusti taj navodno pogodni tren, gotovo je s promjenama. Zahtjev proizlazi iz tvrdnje da se nema vremena čekati i da treba odmah dati upotrebljiva rješenja. Jedno i drugo bilo bi moguće da su napravljene pripreme, ali nisu.

Još jedan dodatni razlog zašto ne treba očekivati šok ili ga ne preporučiti uskoro je, što po svemu sudeći, nas čeka postizborni stočni sajam (‘horse trading’) i nakon toga vlada šarolikih rogova u vreći (i jelena i koza i muflona i krava) s opet nepripremljenim ministrima (koji će po dobrom hrvatskom običaju prvo kupiti namještaj i okružiti se ‘svojima’). To će dovesti do uvjeta da u kratkom roku jednostavno neće biti moguće dati dobre odgovore.

To nisu dobri uvjeti za brze odluke. I što sad? Je li bolje ‘išta nego ništa’? Nisam siguran da je pametno preporučiti da se na valu velikih očekivanja napravi nepripremljeni šok odgovora na Prava pitanja, pa se onda rješavaju neželjene posljedice u hodu ili da se nastavi nedavnim iscrpljivanjem puštanja probnih balona i pipanja puta do rješenja? Ako išta stvara nesigurnost, financijsku, na tržištu rada i poslovnu, onda je to neprekidno prilagođavanje lošoj početnoj odluci. Osim toga, Hrvatska ima ‘track record’ zemlje odlaganja rješenja, propuštanja prilika i mjera kratkog daha i čestog mijenanja smjera. Temeljem takve tradicije, nema osnova očekivati dobre odgovore na brzaka.

Na suvislo rješenje treba čekati, i bolje da se čeka. No, unatoč neznanju konačnog odgovora na Prava pitanja se mnogo može ‘tu i sad’ prije nego se dogovori definiraju. Ne samo da ima ogromni posao da postojeći sistem efikasno funkcionira i da se prevlada kultura odgađanja i odlaganja odluka, nego to je ionako preduvjet kasnijeg uspjeha. Ima još privremenih mjera koje se mogu poduzeti do konzistentnog odgovora. Postoji Teorem autoputa (koji kaže da bez obzira koju konačnu strukturu hoćete, najbrže će se stići maksimiziranjem stope rasta), princip drugog najboljeg rješenja (koje kaže da ako najbolje rješenje nije dostupno, treba tražiti drugo najbolje rješenje), dijagnostika rasta (koja kaže da se treba usredotočiti na najniži plafon, a ne graditi kule u zraku), tu je središnja uloga produktivnosti (koja kaže da će svako rješenje nužno podrazumijevati značajan rast produktivnosti), itd. Sve će to biti u konačnom odgovoru, ma kakav on bio. Znači ima pametnih poslova i puno se može dok se traže i ponude najbolji lokalni odgovori na Prava pitanja.

De rigueur je da se ovakva obraćanja završi s optimizmom. Evo najbolje što mogu. Za Hrvatsku nije nezamislivo da u dogledno vrijeme može postići postojanu stopu rasta od 6% (koji sam prije nazvao Bićanićev neopravdani optimizam, jer sam ih prepoznao još 2013.). Ta stopa udvostručuje početne vrijednosti za 12 godina, omogućava smanjenje vanjskog duga i uz to izvjesni rast standarda. Kako? Evo ovako:

  1. primicanje na krivulju proizvodnih mogućnosti zbog rasta alokativne efikasnosti i rada Kirznerovih poduzetnika (za razliku od Schumpeterovih , koji otkrivaju nove tehnike i proizvode, ovi postojeće bolje primjenjuju)
  2. zbog ciklusa i postkriznog poleta koji nužno podrazumijeva ubrzanje
  3. β-konvergencija
  4. pozitivni šok članstva u EU
  5. učlanjenje u evropski klub konvergencije
  6. ublažavaynje prepreka rasta
  7. smanjenje regulativne moći države i njezin mikromanegement
  8. svjetski polet
  9. rješavanje prirodnih monopola
  10. sreća

Za takve stope ne treba sporno novo zaduživanje, državni kapitalizam uz istiskivanje privatne inicijative, biranje lokomotiva i pobjednika itd.

Bolje završiti s Napoleonom nego Ricardom: Kruna prihvatljvih stopa rasta je tu, samo je treba znati podignuti.