KUDA IDE ZDRAVSTVO Treba li za poboljšanja čekati porast BDP-a?

Kristina Turčin,, Zdravstvo
Izvor: Marko Tomaš / CROPIX

Može li hrvatsko zdravstvo s kunama koje mu stoje na raspolaganju biti učinkovitije i kvalitetnije? Treba li privatizirati primarnu zdravstvenu zaštitu? Koju bi ulogu trebali imati domovi zdravlja u budućnosti? Mogu li pacijenti očekivati bolje dane tek kad poraste BDP? Trebaju li privatnici sudjelovati s više usluga u javnom zdravstvu ne bi li se smanjile liste čekanja?

Neka su to pitanja na koja su pokušali odgovoriti Dragan Korolija Marinić, pomoćnik ministra zdravlja (SDP), Ante Ćorušić, predsjednik Odbora za zdravstvo HDZ-a, Dražen Jurković, predsjednik Udruge poslodavaca u zdravstvu, Milka Kosanović, direktorica odnosa s članstvom HUP-a, Maša Smokrović iz HUP-ove Udruge zdravstvene njege, rehabilitacije i socijalne skrbi i Marijo Drlje, predsjednik Udruge hrvatskih pacijenata, na okruglom stolu Jutarnjeg lista na temu “kuda ide hrvatsko zdravstvo”.

Uskoro će izbori, a to znači i nova Vlada, ili SDP-a ili HDZ-a. Kakva je budućnost hrvatskog zdravstva?

Korolija Marinić: U najkraćim crtama SDP će svoj program graditi na pet točaka koje treba nadograđivati i poboljšavati. To su veća dostupnost i kvaliteta zdravstvene zaštite, zatim financijski održiv sustav jer bez njega nema ni dostupnosti ni kvalitete, jačanje domova zdravlja kao temelja primarne zdravstvene zaštite, provođenje nacionalnog plana bolnica i razvijanje centara izvrsnosti te ljudski resursi.

Ante Ćorušić: Prije svega, moramo povećati BDP. Bez rasta od četiri posto ne možemo isfinancirati zdravstveni sustav, a HDZ takav rast namjerava postići već u drugoj godini svog mandata, što će omogućiti financijsku konsolidaciju. Svakako namjeravamo uvesti mjerljivost rezultata prema ishodu liječenja, a ne prema broju pregleda i fakturiranja. Želimo da pacijenti što kraće borave u bolnicama, da se koriste dnevne bolnice, a stacionari da se iskoriste za povećanje palijativne skrbi.

Neke analize govore da zbog premalog broja zaposlenih zdravstveni sustav teško može doseći razinu prosjeka EU, odnosno za taj bismo skok trebali znatno više zaposlenih?

Jurković: Mi smo program UPUZ-a saželi u 16 točaka i poslali smo ga svim strankama. Zalažemo se za dostupniji, kvalitetniji, održiviji sustav s pacijentom u središtu. S trenutnim rastom BDP-a Hrvatska bi morala imati 1,761.946 zaposlenih da bi imala održiv sustav ili 288.000 više nego sada. U tom bi slučaju proračun za zdravstvo bio veći za 3,516 milijardi kuna, što bi bitno promijenilo situaciju. No, ni trenutna situacija nije tako loša jer, iako izdvaja pet puta više novca za zdravstvo nego Hrvatska, u Austriji je očekivano trajanje života šest godina više nego u Hrvatskoj, što znači da i nismo tako loši.

Ćorušić: Samo malo, pa zdravstvena skrb utječe na očekivano trajanje života samo 20 posto, ono ovisi o standardu i načinu života.

Jurković: Dobro, to je samo jedan od pokazatelja kvalitete zdravstvenog sustava. Vratimo se financijskoj stabilnosti. Jedan od najvažnijih trenutaka bilo je izdvajanje HZZO-a iz riznice. Dakle, prema zakonu, osim doprinosa, od kojih se godišnje uprihodi oko 18 milijardi kuna, za zdravstvo bi trebao ići i dio od trošarina, auto-osiguranja, mirovina viših od 5000 kuna – ukupno oko 4,8 milijardi kuna. Ako to zbrojimo, dobijemo više od 24 milijarde kuna. No, ministar financija i ministar zdravlja su se, naime, dogovorili da se od tog iznosa smije uzeti za druge namjene polovica na štetu zdravstva.

Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) zagovara sinergiju javnog i privatnog zdravstva. No, među građanima postoji strah da će to zapravo prouzročiti pad kvalitete javnozdravstvenih usluga.

Kosanović: Potpuno je jasno da nema kvalitetnog zdravstva ako nema odgovarajuće tehnologije, visoko educiranog osoblja i informiranih pacijenata. Istraživanje koje je nedavno provedeno u Hrvatskoj pokazalo je da 75 posto građana smatra da se u privatnim ustanovama dobiva kvalitetnija usluga. Poboljšanje sustava moguće je samo kroz sinergiju u kojoj se isprepliće najbolje od oba sustava. Konkretno, jedan MR uređaj košta milijun eura, jednako i za privatni i za javni sektor. Privatniku se plaća usluga, ali ne i dodatni trošak osoblja, popravci, održavanje i sve ostalo kao javnom sektoru. Mislim da bi najpošteniji bio sustav vaučera u vrijednosti pojedine usluge kojim pacijent može sam izabrati gdje će zatražiti tu uslugu. Što je, dakle, državi prihvatljivije?

Drlje: A je li to prihvatljivije za pacijenta? Ovo što vi govorite je pokop javnog zdravstva na teret hrvatskog pacijenta. Ako hoćete razvijati privatno zdravstvo, onda to činite svojim novcem, ne našim.

Kosanović: To i činimo.

Drlje: Ne, ne činite. Taj vaš lobi će dovesti do toga da imate pet ili deset posto onih koji si vaše usluge mogu priuštiti, a ostali će biti bolesni i kruha gladni.

Smokrović: Volimo se uspoređivati s europskim državama, Švedska nam je, recimo, primjer za uređenu socijalnu državu. Nedavno smo imali zajedničku konferenciju gdje smo saznali iznenađujući podatak da se jedna trećina svih usluga u Švedskoj obavlja u privatnom sektoru. Oni su, kako kažu, outsourcali jednu trećinu zdravstva i pokazalo se da je sustav od tada 40 posto kvalitetniji!

Kosanović: A privatnom sektoru u Hrvatskoj od 22 milijarde kuna godišnje ide samo 250 milijuna.

To ipak nisu točni podatci. Očito u obzir ne uzimate koncesionare, stomatologe, ljekarne, ortodonte… Svi su oni privatnici, ali s ugovorom s HZZO-om.

Kosanović: Ne, ne, govorim samo o čistim privatnicima.

Drlje: Ma dajte, 250 milijuna kuna je samo manji dio.

Nema razloga da HZZO ne dogovara usluge s privatnicima. No, u javnom sektoru nismo raščistili granicu između javnog i privatnog. Imamo šefove klinika koji posjeduju vlastite ordinacije. Kako to riješiti?

Ćorušić: To je nedopustivo i ne smije se tolerirati ni u kojem slučaju. Liječnici mogu, izvan radnog vremena, nakon posla, raditi privatno, ali šefovi nikako. Oni se moraju odlučiti.

Kosanović: Privatno zdravstvo je u Hrvatskoj diskriminirano. Paradoks je da hrvatski građanin može na račun HZZO-a otići u inozemstvo ako treba uslugu koju javni sektor ne može pružiti, ali po istu tu uslugu ne može, o trošku HZZO-a, u hrvatsku privatnu ustanovu, gdje bi tu uslugu dobio uz bitno niže troškove. Ćorušić: Tu se radi o jako malom broju pacijenata…

Kosanović: Da, ali stvar je načela.

Ćorušić: Nemam apsolutno ništa protiv privatnog sektora. Međutim, treba znati da je on zainteresiran samo za profitabilni dio medicine. Ono što je skupo, komplicirano i s neizvjesnim ishodom nije predmet njihova interesa. Treba uvesti drugačiju politiku zdravstvenih osiguranja i tu privatni sektor ima svoju šansu. Vama će ostati 127.000 Hrvata s plaćama većim od 10.000 kuna, a ostali će biti fokusirani na javni sektor.

Drlje: Hrvatska udruga pacijenata nije protiv privatnog zdravstva, ali onog koje se financira isključivo privatnim kapitalom. Ovo što se predlaže mnoge će obitelji zaviti u crno. Bara je sve manja, a krokodila sve više. Na dnu, u mulju, ostat će ljudi bez zdravstvene zaštite. Nas je strah. Mi nismo Švedska, gdje ministrica daje ostavku jer je službenom karticom kupila jednu čokoladu. Zato tražimo zabranu miješanja privatne i javne prakse, za jačanje solidarnog zdravstvenog sustava te rješavanje lista čekanja kroz definiranje krajnjih rokova u kojima se pojedina usluga mora omogućiti pacijentima. Poslali smo to pismo-upit svim političkim strankama. Znate koliko smo odgovora dobili? Niti jedan.

Evo, Most se javno zalaže za potpunu privatizaciju zdravstva!

Ćorušić: To je njihovo pravo.

Gdje je najveći problem hrvatskog zdravstva?

Korolija Marinić: Problem su bolnice i njihovi dugovi o kojima raspravljamo godinama. Napravili smo kopernikanski iskorak kad smo HZZO izdvojili iz riznice. Stvari su se pokrenule. Za 11 posto smo povećali broj usluga koje su pružene u bolnicama. Prošle i pretprošle godine bilo je oko 12 milijuna usluga, a u prvih devet mjeseci ove godine napravili smo već 900.000 više. Zaustavili smo stvaranje dugova u bolnicama. Ostavit ćemo doista održiv sustav.

Udruga poslodavaca nezadovoljna je politikom lijekova u hrvatskom zdravstvu, odnosno činjenicom da se ne podupiru domaći proizvođači!

Ćorušić: Politika cijena lijekova je takva da se određuje referentna cijena i da se uzima najpovoljniji generik. Međutim, smatram da treba pomagati domaće proizvođače i mi ćemo maksimalno favorizirati Plivu, Belupo i druge kao domaće tvrtke koje pomažu i domaću medicinu.

Kosanović: Ovo je za nas vrlo važno obećanje. Ne zaboravite da farmaceutska industrija u Hrvatskoj zapošljava 4600 osoba.

Korolija Marinić: Na tržištu se svakodnevno pojavljuje ogroman broj novih lijekova. Treba u potpunosti zaštititi pacijenta, da za njega trošak bude najmanji jer stvaraju se sve bolji i sve skuplji lijekovi. Lijek za liječenje kolorektalnog karcinoma poskupio je u deset godina 380 puta, a za hrvatskog je pacijenta i dalje besplatan. Da bi to bilo tako, moramo paziti na politiku cijena. No, svakako se slažem da treba štititi i domaću industriju.

Prema nekim podacima, liste čekanja u bolnicama su preduge i zato što se dio pacijenata prijavljuje na više mjesta. Što je s informatizacijom bolnica?

Jurković: To je posljedica činjenice da su naše bolnice informatički nesinhronizirane. Svaka bolnica ima svoj sustav, nekad i unutar bolnice postoje različiti sustavi. Da bi se sinhronizirali, pa da e-naručivanje normalno funkcionira i da se odmah izbacuju preklapanja istih pacijenata koji se naručuju na više mjesta za isti pregled, trebalo bi u informatizaciju uložiti oko 500 milijuna kuna.

Kakvi su planovi za primarnu zdravstvenu zaštitu? Ide li koncesija dalje?

Korolija Marinić: Davanje koncesija u primarnoj zdravstvenoj zaštiti započeo je HDZ. Mi smatramo da je to dobra mjera i želimo je nastaviti. Pacijenti i ne znaju je li njihov liječnik u koncesiji ili nije.

Drlje: Znaju, znaju…

Ćorušić: Mi ćemo svakako nastaviti s koncesijama. Odluka o omjeru koncesionara i onih u javnom sustavu u omjeru 70 posto prema 30 posto nije poštena. Pokušat ćemo kompletnu primarnu zaštitu, gdje god je to moguće, dati u koncesiju. Naravno, postoje objektivna ograničenja, ne možeš naći koncesionara za otok s 813 stanovnika, to se nikome ne bi isplatilo.

Korolija Marinić: Pa to je bio naš zakonski prijedlog! Tražili smo konsenzus. Vaši župani su se digli protiv toga.

Jurković: Dom zdravlja mora biti temeljni nositelj primarne zdravstvene zaštite. Koncesionari i domovi zdravlja nisu ‘ili-ili’, ali moraju prihvatiti ista pravila igre. Ne može se dogoditi da koncesionar u domu zdravlja nema dežurstvo i pripravnost. Dom zdravlja mora biti temelj zdravstvenog sustava i koncesionari u domovima zdravlja moraju imati iste obveze kao i oni u javnom sektoru. Oni to ne žele, ne žele biti odgovorni ravnatelju doma zdravlja jer bi im on kontrolirao radno vrijeme, dežurstva, slao ih u kućne posjete…