MATEMATIČKA ANALIZA PARLAMENTARNIH IZBORA Ljudi iz područja stradalih u ratu više glasuju za HDZ i desnicu

Jutarnji list Izborna matematika
Izvor: Boris Kovačev/CROPIX

Piše: mr. sc. Vuk Vuković

Domovinski rat temeljni je prediktor izbornih rezultata u Hrvatskoj. Zašto je to tako i legitimira li to dvije najveće stranke da fokus tema skreću s ekonomije na ideologiju?
U prošlotjednom tekstu o ekonomskom glasovanju u Hrvatskoj istaknuto je kako hrvatski građani reagiraju na ekonomske signale oko sebe te da vode računa o vlastitom dohotku ali i neposrednom ekonomskom okruženju. Njihove preferencije o ekonomskom glasovanju su obrnute u odnosu na uobičajeni europski izborni obrazac u relacijama ljevica-desnica: u mjestima s većom nezaposlenošću i nižim dohocima dominira HDZ, dok u mjestima s nižom nezaposlenošću i većim dohocima dominira SDP.

Linija fronte

Ipak, najvažnija determinanta obrasca glasovanja u Hrvatskoj nije ekonomija, već iskustvo zajednice u Domovinskom ratu. Što je zajednica bila više izložena ratnom stradanju, ona više u prosjeku glasuje za HDZ i desnicu, a manje za SDP i ljevicu. Ovu hipotezu testirali smo profesor Josip Glaurdić i ja u našem radu o preferencijama glasača u Hrvatskoj kroz posljednja četiri parlamentarna izbora.

Prije analize rezultata valja objasniti na koji smo način mjerili učinak rata. Kao aproksimaciju izloženosti zajednice ratnim stradanjima koristimo udio vojnih i civilnih invalida Domovinskog rata na 1000 stanovnika. Radi se o podacima koje je 2001. godine popisao Državni zavod za statistiku, a ne o kasnijim podacima iz baze HZMO-a.

Navedena varijabla nije idealna aproksimacija ratnog stradanja, no ukoliko je ucrtamo po gradovima i općinama na kartu Hrvatske, jasno se vidi kako udio invalida Domovinskog rata prati liniju fronte te time jako dobro pronalazi područja stradala ratom. Primjera radi, u Zagrebu je broj invalida Domovinskog rata na tisuću stanovnika 8,8, u Splitu 11,7, Osijeku 21, Pazinu 1,1, a u Vukovaru rekordnih 65.

Rezultati empirijskog testiranja pokazuju, kontrolirano za sve ostale varijable, da povećanje broja invalida Domovinskog rata u određenoj općini ili gradu za 10, na 1000 stanovnika (10 promila ili 1 posto), rezultira neto dobitkom za HDZ naspram SDP-ove koalicije od 10 do 12 postotnih poena, što je izuzetno veliki učinak. Ono što je zabrinjavajuće je da je učinak Domovinskog rata na biračke preferencije postao najvažnija determinanta obrazaca glasovanja u Hrvatskoj, te da je prilično stabilan tijekom posljednjeg desetljeća. Nasuprot tome, očekivali smo da će učinak rata slabije djelovati na preferencije birača s većim odmakom vremena, kao što je bio primjerice slučaj u Zapadnoj Europi nakon Drugog svjetskog rata. Razloge zašto se u Hrvatskoj rat profilirao kao ključna odrednica glasovanja treba prvenstveno tražiti u političkim pitanjima koja su karakterizirala Hrvatsku dva desetljeća nakon rata.

Dva javno prisutna pitanja tijekom čitavog postratnog perioda bila su suđenja hrvatskim generalima u Haaškom tribunalu kao uvjet ulaska zemlje u Europsku uniju, te pitanje povlaštenih mirovina stradalim braniteljima rata i njihovim obiteljima. Pitanje Haaškog suda odigralo je ključnu ulogu na izborima 2003., kada je HDZ na valu nezadovoljstva suradnje vladajuće šestorke s Haagom ostvario uvjerljivu izbornu pobjedu, s tim da je političko razilaženje oko tog pitanja počelo godinu i pol ranije, kada je Dražen Budiša napustio vladajuću koaliciju unijevši razdor u koaliciji i vlastitoj stranci, nezadovoljan upravo suradnjom s Haaškim sudom. Nakon izbora 2003. godine, HDZ-ova Vlada, unatoč iskorištavanju nezadovoljstva suđenjima generalima, uspješno nastavlja suradnju s Haagom ispunjavajući sve naloge suda, pod uvjetom ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje Haaškog suda konačno je zatvoreno tek puštanjem na slobodnu generala Gotovine u studenome 2012., te više ne igra ulogu u predizbornim kampanjama niti jedne stranke.

Drugo pitanje, braniteljske mirovine i beneficije, ostalo je u fokusu javnosti i političkih kampanja sve do danas. Dok su HDZ-ove vlade povećavale mirovine i uvodile brojne beneficije braniteljskoj populaciji, te su reducirale uvjete za dobivanje statusa branitelja, SDP-ove vlade tražile su revizije braniteljskih naknada i zalagale se za objavu registra branitelja kako bi se pozabavile pitanjem zlouporabi braniteljskih statusa. Upravo su te teme uzrokovale kontinuirano oprečno vođenje kampanja između dva politička suparnika i nametale se kao primarna ideološka pitanja u sučeljavanjima.

Rat i nezaposlenost

No takva strategija očito daje rezultata, te je sa stanovišta stranaka racionalna. HDZ je upravo na perpetuiranju teme rata i povećanju prava branitelja uspijevao podizati vlastito biračko tijelo u područjima stradalima ratom, dok je SDP na pitanjima o lažnim invalidima i braniteljima podizao birače u ostalim područjima.

Povezujući učinak rata s ekonomskim glasovanjem može se zaključiti kako su upravo područja koja su bila najviše zahvaćena ratnim stradanjem ista ona u kojima je nezaposlenost visoka, i u kojima su dohoci niski. U područjima s više invalida rata pozitivna je korelacija biračkog izbora HDZ-a s brojem nezaposlenih a negativna s dohocima (područja s višom nezaposlenošću i nižim dohocima preferiraju HDZ).

Karta
Statistika invalida Domovinskog rata na 1.000 stanovnika

Dijelovi Slavonije, Korduna, Like i Dalmatinske zagore još uvijek se nisu u potpunosti oporavili od ratnog razaranja. Tome svjedoči distribucija ukupne pomoći lokalnoj samoupravi, gdje općine koje su najviše stradale u ratu imaju najviše poteškoća u postizanju fiskalne održivosti. Razlog je logičan – u općinama s relativno manje zaposlenih koji uz to imaju relativno niže dohotke ostvaruje se manje prihoda iz lokalnih poreza i prireza.

Negativni ciklus

Osim ratnog nasljeđa, niskih plaća i visoke nezaposlenosti, stanovnici ratom pogođenih gradova i općina su i relativno manje obrazovani u odnosu na hrvatski prosjek (o čemu više u sutrašnjem tekstu). Što znači da u tim mjestima nedostatak obrazovanog i kvalitetnog ljudskog kapitala dodatno produbljuje stagnaciju te im onemogućava perspektivu izlaska iz negativnog ciklusa nerazvijenosti u dogledno vrijeme. A posljedica toga je iseljavanje iz tih krajeva, što pogotovo u zadnje vrijeme pogađa Slavoniju.

Postavlja se pitanje što je uzrok nerazvijenosti i negativnog ciklusa u navedenim krajevima. Za razliku od korelacije, kauzalnost između rata i nezaposlenosti i niskih dohodaka ne možemo dokazati. To bismo mogli kada bismo imali podatke o relativnoj razvijenosti istih krajeva prije rata, na temelju čega bismo mogli sa sigurnošću ustanoviti je li rat ili nešto drugo uzrokovalo pad zaposlenosti i realnih plaća. Intuitivno bismo svakako zaključili da je rat uzrok (naročito u Slavoniji), no to ne možemo u potpunosti dokazati.

Neovisno o mjerenju kauzalnosti između rata i nerazvijenosti, dovodi se u pitanje uloga HDZ-ova socijalno-ekonomskog modela u vlastitim izbornim uporištima koji je možda stvorio preveliku ovisnost stanovnika iz nerazvijenih krajeva o raznim oblicima socijalne pomoći, time ograničivši njihove kapacitete i razvojne inicijative. Zbog ovisnosti o socijalnoj pomoći (welfare dependency), građani koji predugo primaju socijalnu pomoći ostaju dugo izvan tržišta rada čime bivaju onemogućeni i obeshrabreni u nalaženju posla (ne možemo govoriti o lijenosti jer welfare dependency ne podrazumijeva zlouporabu već zamku siromaštva), što je nažalost postala realnost za veliki broj ljudi u Hrvatskoj koji žive u nerazvijenim krajevima stradalima u ratu. Siromaštvo i nerazvijenost koji za sobom vuku i sve ostale društvene psiho-socijalne probleme, zamka su u koju su upali ti krajevi i iz koje ih je teško izvući dotacijama i pomoćima iz proračuna.

Rast nejednakosti

Ekonomska politika usmjerena na nerazvijene krajeve stradale u ratu koja im je davala razne pogodnosti, poticaje i specijalne statuse pokazala se potpunim promašajem u pokušaju da ekonomski oživi te krajeve. Umjesto na usredotočenost na jačanje konkurentnosti tih krajeva pogodnom poreznom politikom i boljim regulatornim okvirom, problem se pokušavao riješiti parcijalnom politički-determiniranom redistribucijom resursa koja je samo dodatno produbila nejednakost između najnerazvijenijih i najrazvijenijih hrvatskih gradova i općina.

Zvučne parole

Konačna implikacija ovih nalaza je vezana uz politički diskurs glavnih takmaca na političkom tržištu. Rat i ideološke razlike koje proizlaze iz različitih iskustava ratnog razdoblja daju političarima podlogu i izliku da skreću fokus tema s težih pitanja povećanja nacionalnog blagostanja na lakša ideologijska, identitetska i simbolička, u biti retorička, pitanja. Izbori se u Hrvatskoj, pogotovu u ratom stradalim područjima, lakše dobivaju na temelju zvučnih parola, emotivne retorike i ideoloških stereotipa u kojima se stranačka prepucavanja vrte oko tumačenja prošlosti (počinje s Domovinskim ratom a završava u Drugom svjetskom ratu), a ne raspravama o budućnosti, postizanju ekonomskog rasta, povećanju zaposlenosti i standarda hrvatskih građana. Vjerojatno je stoga strankama, a posebno vodećem duopolu, program sekundarna poluga izborne utrke. Dok se ne promijene temeljne odrednice formiranja biračkih preferencija, i birači ne počnu na izborima kažnjavati stranke koje nude ideološke stereotipe, a nagrađivati one s reformskim programima poticanja rasta, Hrvatska će ostajati u zamci stagnacije gdje su mogući samo kratkoročni pomaci ovisni isključivo o vanjskim kretanjima i poticajima. Dakle, nije problem samo u ponudi stranaka već i u potražnji birača.