MATEMATIČKA ANALIZA PARLAMENTARNIH IZBORA Što je Hrvatima važnije: ekonomsko blagostanje ili ratna prošlost?

Jutarnji list Izborna matematika
Izvor: Saša Midžor Sučić / CROPIX

Ekonomsko glasovanje znači da glasači prilikom odabira političke opcije na izborima uzimaju u obzir ekonomsku situaciju u zemlji, odnosno pokazatelje poput rasta BDP-a, kretanja (ne)zaposlenosti ili vlastitu ekonomsku situaciju poput rasta dohotka.

Dvije američke političke predizborne kampanje označile su prekretnicu u korištenju ekonomskih argumenata u izborne svrhe (iako Amerikanci stavljaju jaki naglasak na ekonomiju prilikom izbora još od Rooseveltova New Deala 1936.): prva, Reaganova iz 1980., kada je glasačima poručio da se zapitaju žive li bolje danas nego prije 4 godine, mogu li kupiti više stvari u trgovini (poruka usmjerena na visoku inflaciju 70-ih) i je li nezaposlenost veća ili manja nego prije 4 godine, te druga, Clintonova iz 1992., karakterizirana sloganom: “It’s the economy, stupid!” – čija svrha je bila naglasiti u kampanji važnost ekonomije kao odgovora na recesiju u kojoj se SAD našao 1991. za Bushova mandata.

Važnost ekonomije

Kao što je Clintonova kampanja nedvosmisleno poručila, u zapadnim zemljama ekonomija je doista bitna biračima kada odlučuju za koga će glasovati. Postoji opsežna polit-ekonomska literatura koja se bavi ovim specifičnim područjem, ponajviše usredotočena na slučajeve SAD-a i zapadnoeuropskih zemalja. Zaključci su da kada je ekonomska situacija u zemlji povoljna (visoki rast, niska nezaposlenost, niska inflacija), velika je vjerojatnost da će aktualna vlada biti reizabrana. Ako je ekonomska situacija loša (ekonomska kriza, visoka nezaposlenost, visoka inflacija), velika je vjerojatnost da će aktualna vlada biti smijenjena na izborima.

Gledajući izborne rezultate u Europi i SAD-u od početka krize 2008., u gotovo svim državama glasači su smijenili vladu koju je kriza zatekla – u nekim državama i više puta (Italija, Grčka). Vlade su mahom padale u Irskoj (vladajuća stranka pala je na 5% podrške nakon krize), Islandu (premijeru je suđeno zbog nacionalizacije banaka koja je dramatično podigla njihov dug i gotovo uništila ekonomiju), Velikoj Britaniji (nakon najvećeg rasta deficita i duga od drugog svjetskog rata), SAD-u, Španjolskoj, Portugalu, Francuskoj, Litvi, Latviji, Belgiji, Nizozemskoj, Švedskoj, Danskoj, Finskoj, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Sloveniji te na koncu i Hrvatskoj. Četiri zemlje su iznimka, u kojima je vladajuća stranka uspješno prebrodila krizu – Njemačka, Austrija, Poljska i Estonija, s time da je Angela Merkel jedini europski političar koji je još uvijek na vlasti, sad već 10 godina (premijeri u ostale tri države su se mijenjali, ali je stranka na vlasti ostala ista). Ekonomska situacija u zemlji stoga je vrlo bitna i često je temeljna odrednica uspjeha ili neuspjeha pojedine političke opcije. A na Zapadu je postalo neupitno da je identitet nacije, njen značaj i utjecaj, ovisan o postignutom ekonomskom blagostanju i standardu njenih građana, stoga se politički konkurenti na demokratskim izborima primarno bave ekonomskim pitanjima.

hgf

Za Hrvatsku istraživanja o utjecaju ekonomije na izborne šanse nisu postojala. Nije se tragalo za znanstveno utemeljenim odgovorom na pitanje što utječe na preferencije glasača u Hrvatskoj.
Sve donedavno, kada smo u istraživačkom radu profesor Josip Glaurdić sa Sveučilišta u Cambridgeu i ja prvi put ekonometrijski testirali što određuje glasačke preferencije hrvatskih građana. U radu smo istraživali u kojoj mjeri je obrazac glasačkog ponašanja uvjetovan ratnom prošlošću, a u kojoj gospodarskom izvedbom stranaka na vlasti. Očekivali smo da će utjecaj prošlosti s protekom vremena blijediti, dok će utjecaj gospodarske izvedbe postajati sve snažniji.

Ono što smo otkrili u velikoj mjeri se razlikovalo od naših očekivanja. Najznačajnija determinanta obrasca glasovanja u Hrvatskoj jest kolektivno sjećanje na iskustvo zajednice u Domovinskom ratu, čiji se efekt umjesto da jenjava protekom godina, naprotiv, povećava. No o tome više u nekom od idućih tekstova, kada će tema utjecaja rata biti obrađena zasebno.
Nakon što smo utvrdili da je kod hrvatskih birača ekonomsko stanje na listi prioriteta kod formiranja glasačkih preferencija podređeno potvrđivanju identitetskog obrasca u sjećanju na iskustvo rata, otkrili smo također da je ekonomija drugačije tretirana kao determinanta obrasca glasovanja nego u zapadnim zemljama EU.

Izokrenuta slika

HDZ je postao preferirana politička opcija u gradovima i općinama s višom nezaposlenošću, a SDP obrnuto. Isto tako, SDP bolje prolazi u mjestima s većim dohocima, a HDZ u mjestima s nižim dohocima. To znači da je u Hrvatskoj klasifikacija stranaka lijevo i desno u ekonomskom smislu potpuno izokrenuta. Bogatiji gradovi i općine s manjom nezaposlenošću glasuju za ljevicu, a siromašniji s većom nezaposlenošću za desnicu. Važno je istaknuti da ovo ne mora značiti da bogatiji građani glasuju za SDP, a siromašniji za HDZ, nego samo da su prosječni birači u siromašnijim gradovima i općinama skloniji HDZ-u, a u bogatijima SDP-u. Na Zapadu je uglavnom obrnuto, konzervativne stranke prolaze bolje u bogatijim mjestima, a socijaldemokratske u siromašnijima.

No nije Hrvatska jedina zemlja u kojoj je ljevica ekonomski desnije od desnice. Zapravo većinu bivših socijalističkih zemalja karakterizira ovaj paradoks. Jedno od objašnjenja politološke literature ističe da je razlog tome socijalističko nasljeđe, ali i politički trenutak u kojemu su se stranke našle na vlasti. Stranke ljevice, proizašle iz socijalističke partije, morale su se više dokazivati biračkom tijelu da su raskrstile sa socijalizmom, stoga su imale veću motivaciju za afirmaciju tržišta i mjere štednje u početnim desetljećima tranzicije, dok su stranke desnice s druge strane (iako ih je većina pokrenula procese privatizacije) imale veću mogućnost za dobivanje biračke potpore povećanjem socijalnih davanja kroz proračunski populizam, jer nisu imale socijalističku hipoteku, te su u pravilu više povećavale proračunsku potrošnju i deficit.

Smanjena potrošnja

Hrvatska je za takvu praksu ogledan primjer. HDZ, iako ga se vezuje uz privatizacijske malverzacije i tajkunizaciju države u 90-ima, češće je provodio tradicionalnu socijalno usmjerenu ekonomsku politiku od nešto liberalnije politike SDP-a. HDZ je bio koncentriran na politike kupovanja socijalne stabilnosti nakon privatizacijskog šoka i potom zaštite raznih socijalnih skupina kao biračke baze, od branitelja do umirovljenika, pa u jednu ruku i nezaposlenih, čime je rastom socijalnih transfera povećavao javne rashode, deficite i dugove, dok je SDP bio koncentriran na politike kontroliranih bankrota kao metodu jačanja likvidnosti, i na nešto veću fiskalnu odgovornost slijedom predizbornih obećanja o proračunskim rezovima (primjerice, 1999. je šestorka najavljivala smanjenje proračunske potrošnje od 17%), čime su se pozicionirali u ekonomskoj politici desnije od tradicionalne ljevice. Ekonomska platforma HDZ-a bila je više socijalno orijentirana od SDP-ove, s posljedicama jakog utjecaja države na raspodjelu nacionalnog dohotka, a time i na stvaranje ovisnih, rentijerskih skupina, što je negativno utjecalo na poslovnu klimu. Manje socijalno orijentirani SDP također nije uspio promijeniti smjer k poticanju rasta uslijed ograničenja koja su slijedila iz nekonzistentne platforme na temelju koje je pokušavao voditi ekonomsku politiku (kratkoročno promatranje problema, lako odustajanje od najavljenih mjera i pod laganim pritiscima, nezadiranje u zatečeni korumpirani, klijentelistički sustav u pravosuđu, lokalnoj i javnoj upravi kao kočničarima reformi itd.).

Hrvatski paradoks u ekonomskom glasovanju

 

Nalazi pokazuju da je u Hrvatskoj prisutna stabilnost kretanja preferencija glasača s obzirom na dva ekonomska pokazatelja: nezaposlenost i dohodak. Na svim četirima analiziranim parlamentarnim izborima veća nezaposlenost u općinama i gradovima išla je više u korist HDZ-u, dok su lokalne jedinice s većim dohocima u pravilu više podržavale SDP. Hipoteze su potvrđene empirijskim testiranjem odnosa nezaposlenosti i dohotka u odnosu na glasove za HDZ i SDP kroz promatrane izbore uz kontrolu za cijeli niz čimbenika u istraživačkom radu prof. Glaurdića i mene, koji je u procesu objave u jednom od vrhunskih inozemnih časopisa. Karta Hrvatske prikazuje trend kretanja nezaposlenosti po gradovima i općinama kroz zadnja 4 izborna ciklusa. Vidljiva je zanimljiva konzistentnost u preferencijama po pitanju nezaposlenosti i glasova za stranačku opciju. To znači da pitanje nezaposlenosti nije vezano uz učinak stranke na vlasti, jer glasači ne kažnjavaju vladajuće ako nezaposlenost raste niti ih nagrađuju ako nezaposlenost pada, već se formiralo kao stanje koje ide u prilog desnici. Dok je povezanost nezaposlenosti sa stranačkom preferencijom čvrsta u cijelom promatranom razdoblju, kod dohotka je samo jedna iznimka, za izbornu godinu 2007., kada je učinak većih dohodaka pozitivan u smjeru HDZ-a, a negativan u smjeru SDP-a. Razlog iznimke 2007. godine je u pokušaju transformacije tadašnjeg HDZ-a u centrističko-konzervativnu stranku koja je najavljivala niže poreze, naročito poduzetnicima, ali i nesmotren potez SDP-a koji je u kampanji najavljivao porez na kapitalnu dobit nad građanima koji su upravo zaradili nešto novca od prodaje dionica HT-a i Ine i navikavali se na pogodnosti tržišta kapitala. Pitanje poreza na kapitalnu dobit bilo je jedno od temeljnih pitanja tadašnje izborne kampanje u kojoj je HDZ uspješnom negativnom kampanjom protiv SDP-ova prijedloga uspio preokrenuti trend većih dohodaka na svoju stranu. Trend je ponovo preokrenut u korist SDP-a 2011., kada je kriza već značajno pogodila zemlju i kada su glasači kaznili HDZ i zbog loše ekonomske situacije, ali i zbog niza drugih čimbenika poput korupcije i sl. Može se zaključiti da hrvatski građani, poslije nacionalnih simbola koji se vežu uz ratna zbivanja, reagiraju i na ekonomske signale oko sebe vodeći računa o vlastitom dohotku (tzv. pocketbook voting ili glasovanje novčanikom), kao i o očekivanjima u ekonomskom okruženju (stanje nezaposlenosti, kretanje BDP-a). Ali njihove su preferencije u pogledu ekonomskog glasovanja, za razliku od zapadnoeuropskih zemalja, izokrenute s obzirom na političke opcije: nezaposlenost i niži dohoci više idu u prilog HDZ-u kao desnoj opciji, a zaposlenost i viši dohoci SDP-u kao lijevoj opciji.  (Vuk Vuković)