MINISTRI U PRIVATNOM SEKTORU Milenka Opačić prvo “pravo” radno mjesto dobiva 2011. – kao ministrica

Dora Koretić Ja, poduzetnik
Izvor: Damjan Tadic / CROPIX

Svašta se u povijesti desilo kroz četiri stoljeća.

Recimo, točno 400 godina bili smo pod Turcima, a potom su ovim krajevima jednako dugo vladali Habsburgovci. Toliko je onda još trajala i geološka era paleoarhaika iz koje potječu najstariji dokazani životni oblici.

U novije doba, točno su toliko godina radnoga iskustva članovi sadašnje Vlade stekli u državnom i javnom sektoru u kojem su, zbrojio je Globus, proveli ravno 423 godine.

Do te smo brojke došli nakon što smo se odlučili istražiti sljedeću temu: koliko su naši članovi Vlade radili u privatnom, a koliko u državnom i javnom sektoru, i znaju li oni ponešto o vođenju privatnog biznisa? Reklo bi se da baš i ne znaju.

Iz tih smo životopisa krcatih političkim sinekurama i stranačkim aktivnostima uspjeli iščupati da su trenutni članovi Vlade u privatnom sektoru uspjeli sve skupa provesti mršave 53 godine, nešto malo više nego što za života odradi jedan dugovječni obrtnik.

Kad se to izrazi u postocima, ispada da su članovi Vlade u privatnom sektoru proveli samo 11,13 posto ukupnog radnog iskustva, dok im je sav ostali staž otpao na službenička mjesta po ministarstvima i jedinicama lokalne samouprave, županijama, turističkim zajednicama ili bivšim državnim kompanijama.
Ipak, treba im priznati pa reći da su takvi “ne-poduzetni” i dalje bolji od administracije američkog predsjednika Baracka Obame.

Kako su nedavno izračunali američki novinari, riječ je o predsjedniku koji je upravljanje zemljom gotovo u potpunosti prepustio službenicima odraslima na državnim jaslama pa je tako tek osam posto njegove administracije tijekom života nogom zagazilo u privatni sektor.

Eh, što bi si Amerikanci pomislili kad bi doznali da je čak i Vlada jedne europske zemlje na rubu bankrota imala više poduzetničkog duha od kapitalizmu vičnih političara preko bare?

Možda bi malo odahnuli kad bi na Poslovnoj Hrvatskoj provjerili što je danas ostalo od tih kompanija u kojima su radili naši ministri. Globus je zbrojio da ih je bilo 15, a nešto manje od pola, točnije 46,6 posto, na kraju je doživjelo stečaj, likvidaciju, blokadu ili nagomilalo porezni dug.

Evo primjera.

Ministar obrane Ante Kotromanović u svojoj je profesionalnoj karijeri koja traje sada već 23 godine, točno tri godine proveo u privatnom sektoru. Nije puno, ali sasvim dovoljno da tvrtkama zagarantira loše poslove rezultate.

Prvo je 2005. godine postao direktor tvrtke Zdrug d.o.o za graditeljstvo i trgovinu, a onda je dvije godine proveo u privatnoj kompaniji Urbaniko d.o.o za trgovinu i usluge u kojoj je bio predsjednik Uprave, a kasnije njen član. I jedna i druga kompanija danas loše stoje na tržištu.

Zdrug d.o.o iz Skele je u stečaju od 2009. godine i ima tekuće obveze u iznos u 1,3 milijuna kuna, a Urbaniko prema podacima s Poslovne Hrvatske ima blokiran račun, gubitak od 6,1 milijun kuna i samo jednog zaposlenog.

Onda se niti novi ministar financija Boris Lalovac nije baš proslavio na privatnom tržištu.
U njegovom životopisu piše da je podjednako radio i na državnim i na privatnim jaslama – u svakom sektoru ostvario je sedam godina.

Kad je u pitanju privatni biznis, Lalovac je radio u firmi Karbon Nova d.o.o u kojoj je bio zamjenik voditelja kontrolinga, dok je u Raiffeisen leasingu proveo šest godina. Ova druga kompanija danas normalno posluje, ali je Karbon Nova, tvrtka iz Zaprešića registrirana za kemijsku i građevinsku industriju, zatvorena 2012. godine, i to s gubitkom od 11 milijuna kuna.

Propale se i dvije kompanije u kojima je radio koalicijski ministar s najduljim stažom u privatnom sektoru, HNS-ov Ivan Vrdoljak. On je jedini član koalicijske Vlade koji je na državnim jaslama proveo manje nego na privatnim – točno 6 godina bio je u državnoj službi, a devet u privatnom biznisu – ali time se Vrdoljak baš i ne bi trebao previše hvaliti.

Prva privatna kompanija u kojoj je našao zaposlenje 1999. godine bila je osječka tvrtka Nova Livana d.o.o za trgovinu, proizvodnju i ugostiteljstvo. Tu je Vrdoljak proveo godinu dana kao inženjer pripravnik u automatizaciji, a tvrtka danas ima porezni dug od 1,2 milijuna kuna, nula zaposlenih i goleme tekuće obveze. Potom je mladi Vrdoljak prešao u kompaniju Neo Inženjering iz Slavonskog broda o kojoj više nema dostupnih podataka o poslovanju jer je tvrtka ugašena 2007. godine.

U njoj je Vrdoljak radio u Odjelu elektro-informatičkog inženjeringa, a izgleda da je u njoj bio skroz do samoga kraja jer mu je sljedeće radno mjesto tek 2008. godine, i to kao zamjenika gradonačelnika Osijeka.

Propala je još i kompanija u kojoj je radio ministar Jakovina. Riječ je o firmi Hladnjača d.o.o u kojoj je Tihomir Jakovina proveo dvije godine, odmah nakon što je završio kratku karijeru karijeru policajca – specijalca, a tvrtka u kojoj je bio tehnolog u laboratoriju za mikropropagaciju ugašena je prije dvije godine. Nije im baš najbolje išlo, ali su barem pokušali. Što se ne može reći za devet ministara i predsjednika Vlade.

Niti dana radnog staža u privatnom sektoru danas nemaju Vesna Pusić, Milanka Opačić, Branko Grčić, Arsen Bauk, Mirando Mrsić, Mihael Zmajlović, Anka Mrak Taritaš, Siniša Varga, Andrea Zlatar i Zoran Milanović.

Najapsurdniji, ali i školski primjer jest životopis ministrice socijalne politike i mladih Milanke Opačić. Njeno je iskustvo na bilo kakvom tržištu rada toliko tanko da je u službenom životopisu objavljenom na stranicama ministarstva u potpunosti ispustila rubriku “profesionalna karijera”.

Svi su ostali članovi Vlade ispunili dvije kategorije – profesionalnu i političku karijeru – ali u Opačićkinom slučaju to nije bilo moguće. Ministrica se godinu prije završetka studija politologije upisala u SDP (bila je to 1990. godina), a 2004. postaje potpredsjednica stranke. Od 2000. godine do danas Opačić je zastupnica u Saboru, a prvo “pravo” radno mjesto zapravo pronalazi tek 2011. godine kad postaje ministrica socijalne politike i mladih.

Danas se može pohvaliti kako je jedina članica Vlade kojoj je kompletni “karijerni” put vezan isključivo uz politiku jer su ostali, ako ništa drugo, barem radili kao kakvi činovnici, pomoćnici, direktori agencija ili makar načelnici kakvih općina.

“Ne, nikad nisam radio u privatnom sektoru i ne bih komentirao ima li to kakvog utjecaja na moj ministarski posao”, kratko je rekao ministar uprave Arsen Bauk.

Njega smo nazvali jer smo pronašli nejasnoću u njegovoj biografiji: profesionalna mu karijera, naime, završava 2003. godine kad je bio pomoćnik ministra za materijalne resurse MORH-a, a prije toga pomoćnik za informacijsku tehnologiju u istoj službi.

Ispalo je da se Bauk nakon 2003. bacio u političku karijeru: prvo je bio član Glavnog odbora SDP-a, potom član izvršnog odbora, a 2008. godine postaje zastupnik u Hrvatskom Saboru. Kao diplomirani profesor matematike i informatike nema iskustva niti u školskom sektoru jer nikad nije radio u struci, a da se poslije fakulteta i zaposlio u školi, opet bi sav staž stekao u opterećenom javnom sektoru.
Takav zazir od tržišta rada i poduzetništva teško da može biti od koristi kad je u pitanju upravljanje državom. Uostalom, ispada da je posao “člana Vlade” jedino radno mjesto u zemlji u kojem se ne traži baš nikakvo profesionalno iskustvo.

Recimo, Milanka Opačić teško da bi se mogla prijaviti čak i na radno mjesto “zamjenika pročelnice Ureda grada Zadra za vođenje gradonačelnikovog ureda”. Za to bi trebala pokazati diplomu magistra ili specijalista politologije ili informacijske znanosti (što Opačić uistinu ima), ali zato nikako nema minimalno pet godina radnog iskustva u struci čime bi je odmah eliminirali iz natječaja. Znači, ne bi mogla postati niti običan gradski službenik, ali zato može biti ministricom?

To je dosta apsurdno, ali istinito.

Ipak, neko iskustvo na stvarnom tržištu rada sigurno bi bilo od koristi kad je u pitanju upravljanje državnom, javnim financijama ili državnim kompanijama. Da su barem pokušali pokrenuti privatni biznis, naši bi ministri ponešto naučili o protoku novca – znači, kako tvrtka uopće ostvaruje prihode i kako se oni dalje raspoređuju.

Zatim privatni poduzetnici vrlo dobro znaju kako baratati novcem unutar često limitiranih mogućnosti.
Za razliku od rebalansa proračuna, ovdje teško da usred godine možeš iz druge kompanije novac preliti u onu u kojoj ti nedostaje ( osim ako ne posluješ nezakonito, što nikako ne potičemo).

Naučiš se zatim na potrebe mušterija reagirati u real time-u jer ovdje nema sigurnih mandata niti hladovine državne službe. Za razliku od tvrdokornog političara, čovjek iz realnog sektora za svoje je poslovne probleme često puta prisiljen otkrivati kreativna rješenja. U politici se pak uvriježilo poslovnim problemima pristupati uz pomoć uvijek istih mehanizama, koliko god oni bili neuspješni ili zastarjeli.

Od trenutnih članova Vlade možda bi ih troje ponešto znalo o pokretanju vlastitog biznisa.

Kako su naveli u svojim životopisima, svoj su posao pokrenuli ministar turizma Darko Lorencin, ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina te novi ministar obrazovanja Vedran Mornar.

Lorencin tako za sebe navodi da je osnivač pulske tvrtke Infantinfo d.o.o za radio difuziju i izdavačku djelatnost, a u kojoj je dvije godine radio kao voditelj marketinga. Nedugo nakon što je postao ministar, otkrilo se da privatnu tvrtku ima i Tihomir Jakovina, i da je nije na vrijeme prebacio na neku drugu osobu. Riječ je o njegovoj apoteci TJ-PROM d.o.o iz Bukovlja koja nema zaposlenih, ali ima prihode od 304 tisuće kuna.

Vedran Mornar osnovao je 2010. godine tvrtku Koios savjetovanja za analitička informatička rješenja koja pristojno posluje: ima 15 zaposlenih i prihode od 3,8 milijuna kuna.

Ipak, njegovo je iskustvo u privatnom sektoru slabašno u odnosu na javne jasle: u njima je proveo pune 32, dok se privatnim biznisom bavi tek posljednje tri i pol godine. I više nego što je potrebno da postane ministar obrazovanja.