Na vlasti se mijenjaju samo HDZ i SDP: Zašto niti jedna treća opcija dosad nije uspjela pobijediti na izborima?

Jutarnji list Izborna matematika
Izvor: Matea Petrović/CROPIX

Piše Vuk Vuković

Još od parlamentarnih izbora 2000., hrvatski glasači tragaju za trećom opcijom koja će poremetiti duopol HDZ-a i SDP-a. No, unatoč činjenici da između 800 tisuća do milijun glasača na svakim izborima daje glas strankama (i kandidatima) izvan vladajućeg dvojca, nikada treće opcije na nacionalnoj razini nisu uspjele ugroziti prve dvije pozicije niti u jednoj izbornoj jedinici. U zadnja četiri izborna ciklusa HDZ i SDP se smjenjuju na prvim dvjema pozicijama u svim izbornim jedinicama. Izborna pravila generiraju problem da od gotovo milijun glasova koji se raspodijele na skupinu malih stranaka treće opcije na hrvatskoj političkoj sceni gotovo polovica takvih glasova propadne jer se rasprše na stranke ili koalicije koje ne prijeđu izborni prag. Na izborima 2011. godine rekordnih 600 tisuća glasova završilo je kod stranaka koje nisu prešle prag, čime ti birači nisu potvrdili svoje političke preferencije, kao da i nisu izašli na izbore, te su njihovi glasovi po D’Hondtovoj metodi pripojeni jednoj od dvije vodeće stranke.

Dosadašnji izbori pokazuju da se glasovi trećoj opciji u postojećem izbornom sustavu raspršuju između većeg broja marginalnih stranaka i jednu ili par ozbiljnijih iz treće opcije koje se mijenjaju po izbornim ciklusima. Na izborima 2000. to je bila koalicija četvorke (HNS, HSS, IDS, LS) koja je ujedno i treća opcija koja je uvjerljivo najbolje prošla na svim izborima dosad. Jedina su treća opcija koja je prošla prag u svih deset izbornih jedinica, te su u svakoj osim u X. uzeli najmanje dva mandata (u X. su uzeli jedan). Završili su sa 24 mandata, što je značilo da su pobjednici izbora, koalicija SDP-a i HSLS-a sa 71 mandatom, morali koalirati s četvorkom kako bi postigli većinu u Hrvatskom saboru.

Brz uspon Laburista

Nakon tih izbora sve kasnije treće opcije nisu uspjele dobiti ni približan broj mandata, a rezultat od 6 do 8 mandata bio je proglašavan ogromnim uspjehom, ali i zalogom za političku trgovinu s pobjednikom te sudjelovanje u vlasti kroz nekoliko ministarstava, nadzornih odbora u javnim poduzećima i sličnim ustupcima. Tako su se na izborima 2007. godine 8 mandata koalicije HSS-HSLS pokazali ključnima jer su omogućile Sanaderu dobivanje mandata za sastavljanje Vlade. Na izborima 2011. pojavila se nova stranka, Laburisti, koja se relativno brzo nakon osnivanja pozicionirala kao treća opcija osvojivši šest mandata u Saboru, ali nepotrebno za participaciju u vlasti jer je Kukuriku koalicija imala dovoljno vlastitih mandata.
Postotak glasova u gradovima za Laburiste i Grubišića na parlamentarnim izborima 2005.:

Porastao Živi zid

Ali već na narednim izborima za EU parlament 2014. godine Laburisti su prepustili svoju ulogu treće opcije novoj stranci u naletu – ORaH-u bivše ministrice Mirele Holy. Uspon ORaH-a trajao je još kraće, samo nekoliko mjeseci kada im zvjezdanu prašinu preuzima Živi zid zahvaljujući relativnom uspjehu njihova kandidata na predsjedničkim izborima (treće mjesto u prvom krugu). Od tada, od početka 2015., na političkoj sceni pojavile su se brojne koalicije i stranke s pretenzijom alternative vodećem dvojcu stranaka i njihovim koalicijama. Od spomenutih Živog zida i ORaH-a, preko MOST-a nezavisnih lista, stranke Pametno, koalicije Spremni, inicijative U ime obitelji, koalicije Uspješna Hrvatska poznatih političara (Čačić, Josipović, Linić i Jadranka Kosor) koji, nakon razlaza s bivšim strankama, pokušavaju održati svoje političke karijere, sve do grupacije okupljene oko Milana Bandića, među kojima su i Damir Kajin i Ljubo Jurčić. Posebno se tu ističu IDS i HDSSB kao dvije etablirane regionalne stranke.
Postotak glasova u gradovima za Sinčića na predsjedničkim izborima 2014.:

Svaka od navedenih opcija nastojat će pridobiti što veći udio birača koji ne preferiraju ni jednu od vodeće dvije stranke. Unatoč broju glasača treće opcije kojih potencijalno ima do milijun, zbog postojećeg izbornog sustava u kojem su male stranke diskriminirane, zbog velike međusobne konkurencije trećih opcija, te zbog njihova slabijeg organizacijskog i članskog potencijala u odnosu na velike stranke, mogućnost pretvaranja ostvarenih glasova u mandate bit će im ograničena.

Gdje prolaze treće opcije?

Pompa oko trećih opcija nakon 2000. godine posebno se intenzivirala na predsjedničkim izborima 2005., kada se pojavio nepoznati Boris Mikšić i uzeo respektabilnih gotovo 400 tisuća glasova te zamalo ušao u drugi krug. Na kasnijim lokalnim, nacionalnim pa još jednom predsjedničkim izborima nije ni približno uspio ponoviti sličan rezultat. Novostvoreni kredibilitet ispuhao je brže nego što ga je izgradio. Na novu treću opciju ex nihil čekalo se dva iduća predsjednička ciklusa do prvog kruga izbora krajem 2014., kada je Ivan Vilibor Sinčić uspio dobiti gotovo 300 tisuća glasova. Predstoji tek za vidjeti hoće li Sinčić doživjeti sličnu sudbinu Borisa Mikšića na predstojećim parlamentarnim izborima.

Postotak glasova u gradovima za ORaH na EU izborima 2011.:

Dva tipa pojavnosti

Za razumijevanje potencijala trećih opcija treba razlikovati dva tipa njihove pojavnosti: (1) one koje preuzimaju nezadovoljno biračko tijelo samo jedne od dviju dominantnih stranaka (HDZ-a ili SDP-a) i (2) one koje preuzimaju biračko tijelo obje stranke, odnosno koji uspijevaju pridobiti podršku novih birača. Od dosadašnjih primjera ORaH i Laburisti bili bi primjer prvog slučaja, dok bi Sinčić te IDS i HDSSB (u svojim jedinicama/regijama) bili primjeri drugog slučaja. Ali također i HNS u III. jedinici, te HSS u II., pokazuju karakteristike istinske treće opcije samo za te izborne jedinice koje postaju njihove regionalne baze.

Temeljem distribucije glasova po gradovima i općinama za stranke i koalicije treće opcije, čestog rasipanja glasova među njima te iz korelacija odnosa za usporedive treće opcije po jedinicama lokalne samouprave u dosadašnjim izborima, moguće je pokušati pretpostaviti u kojim će izbornim jedinicama na predstojećim izborima pripadnici treće opcije imati više ili manje mogućnosti da osvoje mandat. U okolnostima velikog broja pripadnika treće opcije, izglednije je da će se one na ovim izborima više boriti međusobno za isto biračko tijelo nego da će ijedna od njih uspjeti ugroziti dominaciju HDZ-a i SDP-a. Mogu im uzeti dio glasačkog tijela ali bez sinergijskog učinka, jer zbog velike međusobne konkurencije neće ih lako pretvarati u mandate, niti će ih uspjeti maknuti s prva dva mjesta po izbornim jedinicama. Stoga je moguće da unatoč ozbiljnim trećim opcijama na ovim izborima niti jedna ne ostvari osobiti uspjeh (poput četvorke 2000.), ali mogu zbog D’Hondtove metode donijeti jednoj od dvije vodeće stranke više mandata nego što bi im omogućili njihovi birači. Naravno, glasačke preferencije mogu se mijenjati, pogotovo u dinamičnim kampanjama kakve nas nedvojbeno očekuju, no promjene preferencija fiksnog broja birača koji uvijek traže neku alternativu bit će uglavnom između trećih opcija.

Postotak glasova u gradovima za Mikšića na predsjedničkim izborima 2005.:

Dobre šanse

Prema dosadašnjim rezultatima koalicije i stranke treće opcije imaju otvoren, ali ograničen prolaz u većini izbornih jedinica. Osim u dvije slavonske izborne jedinice, gdje je treća opcija već etablirani, regionalni HDSSB, te u IX. izbornoj jedinici gdje su dosad rijetko prolazili, u svim ostalima pripadnici treće opcije imaju šanse za prijeći izborni prag. Čak i u VIII., u kojoj je uloga treće opcije rezervirana za regionalni IDS, postoji prostor za makar jedan mandat. U sve četiri zagrebačke izborne jedinice postoji prostor za najmanje jedan mandat po izbornoj jedinici, a u drugoj vjerojatno i dva. U III. i X. jedinici treća opcija može računati do dva mandata, iako će u III. to biti nešto teže ostvariti zbog koalicije tri stranke koje su dosad dobro prolazile u toj izbornoj jedinici – SDP-a, HNS-a i Laburista.

Minimalno 7 stranaka

Prema optimističkom scenariju (ne računajući potencijal od 5 do 8 mandata koji bi mogli otpasti na HDSSB i IDS) koalicije treće opcije sve skupa mogu računati na maksimum od 12 mandata koji će biti raspršeni između tri do pet opcija. Nasuprot velikim očekivanjima birača trećih opcija, još uvijek nije nastupilo vrijeme za profiliranje realno konkurentne treće opcije dominirajućim dvjema strankama kao nosećeg čimbenika u formiranju vlasti. Možda je u aktualnim političkim pozicijama klica neke buduće treće opcije.

S obzirom na moguće mandate regionalnih stranaka i koalicija treće opcije (ne zanemarujući i manjinske mandate), moguće je da ni jedna pobjednička koalicija, bilo aktualna SDP-ova (koja se sastoji od 6 stranaka) ili oporbena HDZ-ova (koju čini 8 stranaka), neće moći sama formirati vlast bez koalicije s nekom od trećih opcija koje prijeđu prag. Ta mogućnost se neće svidjeti ni jednima (SDP-u ili HDZ-u) ni drugima (pripadnicima treće opcije). No ono što slijedi iz te realne mogućnosti je generiranje nestabilnosti koja neće biti poticajna za gospodarski rast Hrvatske. Tko god odnio izbornu pobjedu sastavljat će vladu s minimalno 7 stranaka u koaliciji, plus pokoji manjinski zastupnik, što podrazumijeva nastavak rasipanja resursa i pogodovanje parcijalnim interesima.

Poznati politekonomisti Persson i Tabelini ističu kao empirijski potvrđenu zakonitost da velik broj koalicijskih stranaka na vlasti uvijek iziskuje negativan pritisak na stanje javnih financija. Prevedeno u ekonomski ishod koji nas očekuje nakon izbora, to će značiti daljnji rast proračunskih rashoda, nemogućnost smanjenja deficita, te nastavak rasta javnog duga. Izgledno je da će se iduća vlada stoga naći u velikim fiskalnim izazovima i upitno je hoće li imati političkog suglasja i volje da pokrene potrebne reforme, te da poštuje proceduru prekomjernog deficita i krene u njegovo smanjenje.  (Vuk Vuković)