NAJVIŠE LJUDI PRATILO JE IZBORE NA PORTALU JUTARNJI.HR! Veliki uspjeh i EPH-ovog projekta ‘Prava pitanja’, koji je privukao više od milijun čitatelja!

Željko Ivanković Političke analize

Piše Željko Ivanković

 

Građani Hrvatske ipak bi se zbog posla preselili, ali se – s obzirom na izazove – razmjerno lakše odlučuju otići u inozemstvo i snalaziti se u potpuno nepoznatoj sredini nego seliti se unutar zemlje. Proizlazi to iz ankete provedene na internet stranicama Jutarnjeg, u sklopu projekta Prava pitanja, a i na osnovi nekih istraživanja. Unutar Hrvatske godišnje se preseli samo sedamdesetak tisuća ljudi, i to sezonski, a prema demografu Anđelku Akrapu, u posljednjih nekoliko godina trajno se iselilo između 50.000 i 100.000 ljudi. Zašto je tako? Pouzdaniji odgovor dalo bi tek ozbiljno istraživanje, koje se u nas – zbog manjka novca za znanost – standardno ne provodi, no moguće je barem spekulirati, nastojeći da spekulacija bude utemeljena. U tome dosta materijala nude druge ankete, konferencije i tekstovi u sklopu Pravih pitanja.

NEJEDNAKOST ŠANSI U jednom od prvih tekstova ponovo se razmatralo pitanje nejednakosti. Uz standardne usporedbe nejednakosti prihoda i imovine, prema kojima Hrvatska ne stoji toliko loše ako je se mjeri s usporedivim zemljama (osim kad je riječ o nejednakosti u financijskoj imovini, preciznije u štednji), Kristina Turčin je u tekstu u Globusu ponovo afirmirala Eurostatov uvid da je Hrvatska najgora u Europi po nejednakosti šansi, prilika. Čak devet desetina građana Hrvatske koji su rođeni u siromašnim obiteljima ostaju među siromasima. Po vertikalnoj je mobilnosti Hrvatska pet do sedam puta lošija od prosjeka EU, a o naprednijim zemljama da se i ne govori. To je zastrašujuće. Malo je reći da je ta činjenica ignorirana u političkoj sferi, adekvatnije je reći da se sustavno zatire: za razliku od drugih statističkih podataka koje čak i političari diskutiraju do razine metodologije, ne bi li izgledali kao stručnjaci, pitanje nejednakosti šansi kao da se smješta u rubriku akademskih zanimljivosti, poput nanotehnologije i bioetike, bez aktualnog značenja, bez prepoznavanja poticaja za akcijom.

POLITIČKA I POSLOVNA KLIMA To ne može biti slučajno. Uspon na socijalnoj ljestvici onemogućen je neprevladanom klanskom socijalnom strukturom, zbog čega Hrvati, osobito mladi, više prilike za afirmaciju vlastitih sposobnosti i truda vide u izabranoj stranoj zemlji nego ondje gdje su rođeni i gdje im žive roditelji. Eto uvjerljive hipoteze zašto se sele u inozemstvo, a ne u Hrvatskoj. Slijedi i jasan zaključak: problem hrvatskog društva i ekonomije je politička ekonomija. Problem poduzetničke klime, koji je jedan od fokusa Pravih pitanja, politička je i socijalna klima. Ne čudi što je Jako Andabak, koji je osobno uspio, koji dakle nema prijeku potrebu nastupati iz sebičnih razloga, na konferenciji “Ja, poduzetnik”, u Splitu 22. listopada, na temeljno pitanje skupa – što poduzetništvo očekuje od nove vlade – odgovorio: “Poštenje, i da ne misle samo na sebe!”
Sama riječ “klima” sugerira neko trajno stanje, s kojim se nositi samo u dugom roku. Kao što je primijetio profesor Ivo Bićanić, na konferenciji “Financijska sigurnost” u Zagrebu 2. studenoga, Prava pitanja dobrim su dijelom dugoročna, pitanja sustava: govore o obrazovanju, tržištu rada, stanju zdravstvenog sustava itd. No, dugoročnost obeshrabruje, građani žele rješenja u doglednom roku. Ako nema promjena, glasaju “nogama” – iseljavaju se.

DUGOROČNO/KRATKOROČNO Taj odnos dugoročnih promjena i aktualnih zbivanja jedna je od hrvatskih konfuzija. Očekivalo bi se da političari razmišljaju u dugom roku. Ali, očito nije tako. Činjenica da su ovo prvi parlamentarni izbori nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju u kampanji praktički uopće nije isticana. A upravo je taj strateški zaokret omogućio ubrzanje iseljavanja, ne samo zbog zaposlenja nego i zbog školovanja. Građani reagiraju puno brže nego političari. Veća je vjerojatnost da će snažnije promjene u obrazovanju izazvati ulazak u EU i mogućnost školovanja u inozemstvu nego sve reforme o kojima se govori tako da se ništa ne kaže.

JAVNI DUG Neki problemi ne trpe odugovlačenje. Više od dvije trećine građana u internetskoj je anketi odgovorilo potvrdno na pitanje izaziva li država svojim postupcima nesigurnost. Zaključili su da država obeshrabruje ulaganja. Zagrebačku je konferenciju upravo obilježila dilema mogu li se i trebaju li se građani pouzdati u državu kad je riječ o financijskoj sigurnosti ili se moraju za sebe pobrinuti sami, diverzifikacijom svoje imovine, izlaganjem prema drugim oblicima štednje, a ne samo u nekretnine i bankovne depozite.
Nitko, međutim, nije dovodio u pitanje tvrdnju da je uspostava stabilnosti javnih financija prijeko potreban korak. Nije pretjerano reći da bez tog pomaka prijeti sunovrat. Ne možda samo zato što dospijeva otplata duga za koju neće biti novca. Nego neće biti novca zato što ga gospodarstvo neće moći stvoriti. A neće ga moći stvoriti jer su kamate previsoke zato što je javni dug na rizičnim razinama.
Drugim riječima, pravi pokazatelj visine javnog duga je kamata kojom on opterećuje gospodarstvo, a ne njegova formalna usporedba s visinom duga u drugim zemljama, koje ga lakše otplaćuju čak i kad je postotno veći. U anketi ispitanici su to jasno prepoznali.

 

0 1 2 3

PLAĆE JAVNOG SEKTORA Rasprava o plaćama u javnom sektoru pretvorila se u polemiku između Matije Kroflina, ekonomista Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, i Danijela Nestića s Ekonomskog instituta Zagreb. Na prvi pogled postavilo se pitanje interpretacije, s kojim je plaćama uputno usporediti plaće učitelja i nastavnika, s prosječnim plaćama, s plaćama visokoobrazovanih u drugim strukama, i kojim? No, na kraju se pokazalo da su i plaće pitanje političke ekonomije, dakle politike. To struka ne rješava. Ona može samo modelirati moguće ishode pojedinih izbora.
Prava su pitanja započela nekako upravo kad i štrajk prosvjetara. Odgovori u anketi izrazito su favorizirali reforme u obrazovanju a ispitanici su bili protiv kratkoročnih ustupaka. Međuodnos dugoročnog i kratkoročnog ponovo je iznenadio: građani, barem ispitanici na internetskoj stranici Jutarnjeg, pretpostavili su kratkoročnim rješenjima hitni početak dugoročnih reformi.

PRIVATNO I JAVNO Površne reforme ne daju rezultate. Reforma tržišta rada, inzistiraju u Hrvatskoj udruzi poslodavaca, nije dala rezultate, bila je – zaključuju – neadekvatna. Riječ je o jednom od težih pitanja, o kojem je javnost podijeljena, sudeći prema anketi. Sve niži postotak trajnog zapošljavanja u ukupnom zapošljavanju možda nije samo pitanje zakonodavstva. Slično kao i privatizacija u području zdravstvenog sektora, bilo na strani zdravstvenog osiguranja ili na strani ponude usluga. Reforma ima šanse za uspjeh tek ako je javnost prihvaća i podupire. U diskusiji o radnom zakonodavstvu sociolog Dragan Bagić dodao je i druge varijable, ponajprije uspostavu povjerenja u cijelom društvu, između poslodavaca, menadžmenta i zaposlenika, te razvoj ljudskog kapitala. Reforme, kako god bile zamišljene, lopticu ponovo vraćaju u područje političke ekonomije, ukupne društvene klime.

ZAOKRET Može li se u tom pogledu, u pogledu poticanja kreativne društvene klime, nakon ovih izbora očekivati zaokret? Teško, sudeći prema tijeku kampanje. Okrugli stolovi i ankete koje je EPH u suradnji s Hrvatskom udrugom poslodavaca organizirao pokazali su izrazitu sklonost javnosti povećanju ulaganja u znanost i reformu visokog obrazovanja tako da postane konkurentno u europskom okruženju, ali jednako i identificirale činjenicu da su sve dosadašnje reforme propale. Kako izgleda, prepreke postavljaju ponajprije oni čiji je obzor lokalni, i na sveučilištu i u politici. Za to ima i drugih dokaza. U naoko pukom administrativnom pitanju kao što su radne dozvole za strance očituje se suština hrvatske politike i suština hrvatskog pristupa: sve manja i sve ustajalija bara, brani se svim mogućim administrativnim zapletima. To je još jedan primjer da je problem javne uprave prije svega u zakonskoj a ne tehnološkoj neefikasnosti.
Po logici stvari, ono što se ne mijenja, zaostaje. EPH-ov projekt Prava pitanja, što ga je provodio u suradnji s HUP-om i RTL-om, još je jednom na vidjelo iznio najmanje dvije stvari: da se ni hrvatska ekonomija ni demografija ne mogu očuvati zatvaranjem, nego prije svega otvaranjem prema bližem i daljem okruženju; i drugo, da put od tisuću milja počinje prvim korakom.

 

Podaci o posjećenosti portala Jutarnjeg na izborni dan i dan poslije (KLIKNITE NA GRAFIKU ZA POVEĆANJE PRIKAZA):

 

unnamed