RANKO OSTOJIĆ, NOSITELJ LISTE SDP-a U 9. IZBORNOJ JEDINICI ‘Kada Karamarko javno prijeti glavnom državnom tužitelju – to je put u diktaturu’

Ivanka Toma, Vijesti
Izvor: Boris Kovačev / CROPIX

Najneobičniji predizborni intervju radili smo s Rankom Ostojićem, prvim na listi SDP-ove koalicije u 9. izbornoj jedinici koji se izravno bori s predsjednikom HDZ-a Tomislavom Karamarkom. Umjesto po predizbornim skupovima u dalmatinskom zaleđu, Ostojić šeće po Opatovcu i novom zimskom prihvatilištu za izbjeglice u Brodu. Kada “udara” po oporbi, Ostojić to radi odgovarajući na pitanja o izbjeglicama.

Migrantski val

Idete li uopće u svoju izbornu jedinicu?

– Prioritet mi je izbjeglička kriza koja traje već 50 dana. Uspio sam otići na svega nekoliko skupova koji su bili u Zadru, Šibeniku, Vodicama i Biogradu. Izborni stožer ima razumijevanja za situaciju u kojoj se nalazim, a ionako je već uhodan jer smo zajedno na trećim izborima.

Zašto je tako važna prisutnost ministra u organizaciji prihvata i tranzita izbjeglica?

– Stvari se mijenjaju iz sata u sat. Prvoga dana izbjegličke krize, kada sam preuzeo funkciju predsjednika kriznog stožera, stvari su izgledale bitno drugačije nego sada. Stalno se mora prilagođavati situaciji koja se mijenjala iz sata u sat. Naše ekipe su u prvim danima prihvaćale tisuću, pa dvije, pet tisuća ljudi, a sada s lakoćom rješavaju ulazak i tranzit i deset tisuća ljudi dnevno. Činjenica je da hrvatski građani nisu osjetili izbjegličku krizu, da nije bilo nikakvog ozbiljnijeg incidenta niti kaosa kakav su neki priželjkivali. Suočili smo se s problemom koji je trebalo zajednički rješavati, a neki su ga iskoristili da bi širili histeriju, stvarali kaos, plasirali laži o krađama i silovanjima. Pokazalo se da imamo dobro organiziran prihvat i tranzit ljudi i da uredno plaćamo sve troškove. Ti ljudi ne žele ostati u Hrvatskoj, kao ni u Sloveniji ili Austriji. Njihov je cilj Njemačka i zemlje sjeverne Europe.

Mislite li da su izbjeglice i dalje predizborna tema?

– U nekim glavama jesu. A ne bi smjele biti. Izbjeglička kriza se dogodila prije predizborne kampanje i neće se zaustaviti nakon izbora. Onaj tko 8. studenoga pobijedi na izborima morat će se s njom suočavati. Pokazali smo da znamo zaštititi svoju granicu, ali isto tako ova Vlada ne gradi iluzije da bismo puškom, zidom ili žicom mogli zaustaviti migrantsku krizu. Samo bismo mogli producirati veći problem. Da zatvorimo granicu sa Srbijom, val bi vjerojatno išao prema BiH, a to bi lako moglo izazvati konflikt unutar te zemlje.

Što kažete na informaciju da Slovenija kupuje žicu?

– Ne znam pojedinosti o tome. Mogu im samo poslati poruku da ne troše novac na nešto što sigurno neće riješiti problem.

Jačanje ksenofobije

Migrantski val koji zapljuskuje Europu bitno utječe na njenu političku sliku. Na strahu od izbjeglica i islamizacije Europe jačaju konzervativne stranke. Na tome je strahu ojačao Orbán u Mađarskoj, desnica pobijedila u Poljskoj, a jača i u drugim državama. Zašto mislite da će se Hrvatska izuzeti iz toga trenda?

– Jačanje ksenofobije, podizanje žica i zidova između članica EU, politika čvrste ruke – sve to nije rješenje. Problem treba riješiti na njegovu izvoru. Dok se problem ne riješi tamo gdje nastaje, jedino što mi možemo činiti je da na human način prihvatimo, okrijepimo i tranzitiramo ljude.

Stalno odgovarate na politička pitanja vezana uz migrantsku krizu, no kako emotivno podnosite svakodnvno svjedočenje ljudskim nesrećama?

– To je užasno stresno. U času dok razgovaramo, 320.000 ljudi, dakle toliko sudbina i različitih života prolazi kroz Hrvatsku. Svi su vam oni pred očima, vidite sav jad i patnju ljudi koji s vrećicom preko ramena i dekom, ako je negdje uspiju uhvatiti, idu prema cilju. Nastoji ih se prikazivati ekonomskim migrantima, no ono što ja vidim su ljudi koji nemaju drugog motiva nego bijeg od rata. Traže drugi i bolji život, i to je zato što više nemaju nade da će ga ostvariti u svojoj zemlji. Očekivali smo teške prizore, ali nitko ne može biti spreman na jad i patnje djece, žena, trudnica koje skrivaju da su im počeli trudovi samo da bi išle dalje prema cilju… U pedeset dana i noći nagledali smo se svega, od djeteta starog pet dana koje je golo i boso na kiši i hladnoći, do žene od 105 godina. Sve to ostavlja traume policajcima, medicinskom osoblju, volonterima i drugima koji sudjeluju u radu s migrantima. Policija je iznijela teret svega toga i nitko u Hrvatskoj ne osjeća imigrantsku krizu. Zato ih jako boli kada im se zabije nož u leđa, govori da su nesposobni čuvati granicu, da ne rade dobro svoj posao. To im je dodatna trauma i ne zaslužuju je. Poštenije je da udaraju po meni, a da policajce ostave na miru. Ako netko misli da će netko drugi, dođe li nova Vlada, drugačijom politikom i pristupom migrantskom valu nešto postići, vara se. U tom slučaju ćemo imati ozbiljne scene i incidente. A uspjeh naše operacije upravo je to da sve prolazi bez upotrebe sile, bez incidenata, bez sukoba. Nismo doživjeli scene kakve smo gledali oko nas.

Pozivanje na rat

Vidjeli smo snimke na kojima čak i specijalci plaču suočeni sa sudbinama ljudi koje prihvaćaju. Imate li kakav program psihološke pomoći za policiju?

– To su normalne ljudske reakcije. Nitko od njih nije tražio pomoć niti priznao da mu treba. Meni je jasno da svi oni nose u sebi traume. Zato imamo puno smjena, nastojimo da se ljudi odmore. Stres rješavaju međusobnim razgovorima i puno im znače pozitivne slike i primjeri koji izlaze u javnost. Svi su ponosni na sliku policajca koji drži dijete i nagrada im je svaka konstatacija da je Hrvatska najhumanija u tretmanu ljudi. Ali je teško. Dođe li na neki prostor 50 ljudi, može se dogoditi da se vidi tužno lice djeteta, ali kad se to ponavlja iz sata u sat i kada dolazi tisuće takvih ljudi, to je strašno.

Kako se nakon neposrednog i fizičkog kontakta s izbjeglicama prebaciti na predizborne teme?

– To je gotovo isto kao odmaknuti se od fronte. Čovjek koji se vrati s bojišta ne osjeća se dobro u civilizaciji. Naravno da će to proći, ali je činjenica da se živi sa slikama ljudi koji bježe od rata. Oni su drugi svijet. A 500 metara od kampa su ljudi koji žive normalnim životom, nisu ni svjesni tragedije koja prolazi pokraj njih, ukrcava se u autobuse i odlazi dalje.

Stignete li pratiti kampanju, posebno poruke koje šalje predsjednik HDZ-a Karamarko koji vam je izravni konkurent u 9. izbornoj jedinici?

– Od Karamarka dolazi samo jedna bitna poruka, a to je pozivanje na Domovinski rat. On poručuje da će minimalno polovicu ljudi u Hrvatskoj zgaziti i satrati. To mi je razočaravajuće i razlog da ne govorim zašto dati glas nama, nego zašto ne glasati za HDZ. Ne treba im dati glas jer je to što govore, a spremni su i napraviti, iznimno opasno. Domovinski rat bi podrazumijevao situaciju u kojoj se ide na svoje građane, a to treba prepasti svakog tko želi demokraciju. Oni već sada prijete svojim građanima. Ako netko tko je bio ministar unutarnjih poslova, a pretendira biti predsjednik Vlade, otvoreno prijeti glavnom državnom odvjetniku poručujući mu kako bi bilo mudro da promisli hoće li podizati optužnicu, to znači da se radi o opasnoj osobi. To je put u diktaturu.

Čini se da je tema Domovinskog rata i sudjelovanja u njemu i dalje pogodna za izbore?

– Gostojući u emisiji kod neonacista Bujanca, Karamarko je razotkrio samoga sebe. Pušta van svoju sliku u odori kako obilazi Alfe i mrtvo-hladno kaže da je ponosan što je nosio odoru prilikom obilaska. Karamarko, dakle, bez kompleksa govori da je obilazio one koji su se borili na frontu. Prvo je bio arhivar, onda u rukovodećim strukturama u policiji, ali ni jednom nije uzeo pušku i borio se.

Vi ste bili na ratištu. Je li vas obišao?

– Mene nije ni mogao obići. Tamo gdje sam ja bio nije se moglo prići ni s jedne strane.

Gdje je to bilo?

– Na brdima iza Bistrine. To je bilo dubrovačko ratište, brda iza Malostonskog zaljeva. Bio sam blizu Čepikuća, pa na drniškom ratištu. Ne volim govoriti o tome. To je prošlo, Hrvatska je obranjena i od toga se više ne može živjeti. Ali mi je degutantno kada netko govori da je obukao odoru kako bi obišao one koji su se borili. Zalaže se za zatvaranje granice, ali bi na granicu poslao tuđe sinove.

Sugerirate da Karamarko, da je sada ministar unutarnjih poslova, ne bi dane i noći provodio u Opatovcu?

– Naravno da ne bi. On bi samo govorio kako treba postupati i naređivao drugima da se obračunavaju s izbjeglicama. On ne bi sudjelovao, nego bi obilazio. Tako je bilo i u poplavama. Oni su obilazili da bi mogli govoriti o navodnom kaosu i nepripremljenosti. U prilog tome govori i činjenica da predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović do danas policajcima nije uručila odlikovanja koja im je sama dala. Tri sata prije dodjele je javila da sve otkazuje zbog prehlade, a onda je ta prehlada netragom nestala i za sat vremena je već prpošno objavljivala raspisivanje izbora. Razumijem da mene nije željela vidjeti na dodjeli, ali ne radi se o meni nego o policajcima koji su zaslužili priznanje za svoj rad. Sramota je to kako se ponijela!

Sukob s predsjednicom

SDP-u se spočitava naknadno otkrivanje domoljublja?

– Tako govore oni koji drže ruku na srcu dok se svira himna samo zato da im iz džepa ne bi ispala partijska knjižica. Hrvatska zastava je moja koliko i njihova.

Stalno poručujete ‘mi ili oni’ i optužujete HDZ da je opasna stranka. Ne služite li se vi metodom plašenja?

– SDP-a se nitko ne treba bojati. Mi ne govorimo da ćemo ikoga satrati, zgaziti niti se u ove četiri godine koliko smo na vlasti to ikome dogodilo. Oni govore i poručuju suprotno i tu je velika razlika između nas, a na ljudima je da odluče.