Zaposlenost

Zaposlenost

2673

Kako je dogovoreno povećanje osnovice plaće za 6%. I što sad?

31. listopada 2015.

Jedna od prvih prepreka nove Vlade, ma tko je formirao, mogao bi biti 1,8...

Pročitaj članak

Zašto Hrvati radije idu van nego se sele unutar države

28. listopada 2015.

Dok je odlazak na rad u inozemstvo praktički zaživio kao jedna od...

Pročitaj članak

TREBA LI POVEĆATI MINIMALAC? Rast minimalne plaće je udica za birače, ali zabluda je da to može spriječiti siromaštvo!

22. listopada 2015.

Spin Valis jedan je od najvećih igrača u hrvatskoj drvnoj industriji,...

Pročitaj članak

Hrvatske penzije najniže u EU: Iznose 55 posto prosječne plaće, a do 2053. bit će samo 40 posto!

19. listopada 2015.

Hrvatska penzija u odnosu na iznos srednje plaće populacije u dobi od 50 do 59...

Pročitaj članak

Uvod Anketna stopa nezaposlenosti Mjere zapošljavanja Nestala radna mjesta Plaće po županijama Plaće Produktivnost i efikasnost Stanje na terenu Stopa zaposlenosti Struktura Ugovori o radu

uvod-zaposlenost

U krugu rekordera EU gotovo ista stopa 2008. i danas

Anketna stopa nezaposlenosti (sezonski prilagođena) u Europskoj se uniji u posljednje dvije godine polako smanjuje, tako da je u srpnju ostvarena stopa od 9,5 posto, što je najniža razina nezaposlenosti od početka 2011. Međutim, EU još nije još nije dostigao razinu nezaposlenosti iz pretkrizne 2008. – sadašnja je veća za 2,7 postotnih bodova, odnosno na području Unije trenutno je 23,1 milijun nezaposlenih, što je 6,8 milijuna više nego 2008. godine.

Hrvatska, na žalost, pripada među članice s najvećom  stopom nezaposlenosti u EU, gotovo podjednakom 2008. i 2015. Posjetimo, početkom 2008. Hrvatska je imala stopu nezaposlenosti od 9,6 posto, što je tada bila najviša stopa nakon one zabilježene u Slovačkoj (10,4 posto). Kriza je, međutim, u prvi plan izbacila Španjolsku i Grčku, čija je nezaposlenost porasla snažno iznad prosjeka EU i razine nezaposlenosti u svim ostalim članicama, a Hrvatska je bila odmah iza te dvije države po tim neslavnim brojkama. Posljednja tri mjeseca toj se grupi zemalja priključio i Cipar, u kojem je stopa nezaposlenosti trenutno 16,3 posto i nešto je viša od Hrvatske (15,1 posto). Stopa nezaposlenosti Hrvatske tako je rasla brže od prosjeka EU, pa je 2008. ta razlika iznosila 2,8 postotnih bodova, a trenutno je 5,6 postotnih bodova iznad prosjeka EU. Stoga, iako se stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj posljednje dvije godine smanjuje, pozicija Hrvatske u odnosu na ostale članice i prosječno stanje nezaposlenosti na području EU ostaju vrlo nezadovoljavajući.

Pritom dugotrajna nezaposlenost (od 12 ili više mjeseci) u Hrvatskoj iznosi 58,5 posto, a u Europskoj uniji taj je prosjek 49,6 posto; nezaposlenost mladih od 20 do 24 godine na razini je od 40,5 posto dok je prosjek EU 20,9 posto, a nezaposlenost starijih, onih u dobi od 50 do 64 godine, iznosi 12 posto u trenutku kada je prosjek EU 7,5 posto. Hrvatsko tržište rada ima i “bipolarni poremećaj”, odnosno sezonski karakter našeg turističkog poslovnog ciklusa koji traje od ožujka do rujna zbog povećane potrebe za privremenim zapošljavanjem. U tom se periodu nezaposlenost smanji za nekoliko desetaka tisuća ljudi.

Anketna nezaposlenost (Eurostat)

Izdvajamo samo 0,5% BDP-a, triput manje od prosjeka Unije koji iznosi 1,5%

NOVI KORISNICI UKLJUČENI U MJERE AKTIVNE POLITIKE ZAPOŠLJAVANJA PREKO HRVATSKOG ZAVODA ZA ZAPOŠLJAVANJE

 

(do 6. kolovoza)

MRSIĆEVA MJERA ZA MLADE – Stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa

BROJ KORISNIKA MJERE

GODINA       BROJ NOVOUKLJUČENIH KORISNIKA

2012.               5456

2013.               14.446

2014.               14.263

2015.               9338

(do 6. kolovoza)

Neki analitičari vrlo su jasni: nema tih mjera aktivne politike zapošljavanja koje će značajno utjecati na rast zaposlenosti dok se ne počne otvarati više radnih mjesta nego što ih se zatvara. U kriznim vremenima, ta se tvrdnja samo potvrđuje. Pojedini analitičari potvrđuju to i nizom istraživanja provedenih u zemljama OECD-a koja pokazuju da je ukupan utjecaj aktivnih politika na tržištu rada malen.

Mjere aktivne politike zapošljavanja, ako su dobro usmjerene, mogu samo pripomoći da se pomogne najpogođenijim skupinama nezaposlenih, kao što su, primjerice, dugotrajno nezaposleni, te da se smanji njihova nejednakost na tržištu rada. Mjere aktivne politike zapošljavanja godinama su usmjerene prema dugotrajno nezaposlenima, ženama, mladim nezaposlenima te starijim osobama koje su dugo na burzi i pitanje je hoće li više ikada naći posao. Hrvatska je 2012.godine pokrenula i vlastitu mjeru stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa, o kojoj se također uvelike raspravlja. Propituje se, naime, je li ta mjera doista učinkovita i je li ispunila svoju svrhu – omogućavanje mladima da steknu prvo iskustvo s obzirom na to da je većina uključenih u nju posao dobila u državnom sektoru.

Hrvatska za nezaposlene – pri čemu najviše novca odlazi upravo na mjere zapošljavanja – izdvaja trostruko manje od prosjeka EU promatra li se udio u BDP-u (0,5% u usporedbi s prosječnih 1,5% u EU). Uzme li se kao pokazatelj godišnje izdvajanje po stanovniku, izraženo u eurima, Hrvatska izdvaja gotovo najmanje (manje izdvajaju samo Bugarska i Rumunjska) – samo 47 eura, dok je prosjek EU 390 eura.

Iako je BDP počeo rasti, sada treba pobijediti sindrom ‘rasta bez zapošljavanja’

U krizi su izgubljena 197.343 radna mjesta, od toga njih 60.876 u posljednje četiri godine

Izvor: DZS

U Hrvatskoj je tijekom krize – od 2008. godine do danas – nestalo gotovo 200.000 radnih mjesta. Iako je BDP rastao tri kvartala zaredom te se smatra da je zemlja ove godine izašla iz recesije, tržište rada nije se počelo oporavljati, a brz oporavak ne treba ni očekivati, osobito bez ozbiljnih mjera i reformi.

Iskustva država koje su prije nekoliko godina izašle iz recesije pokazuju da BDP počinje rasti znatno prije nego stopa zaposlenosti, a brojne se države koje su oporavak započele još prije nekoliko godina bore se s fenomenom “rasta bez zapošljavanja”: BDP im raste kvartal za kvartalom, a zaposlenost stagnira jer su se poslodavci, koji su tijekom krize smanjivali broj zaposlenih, naprosto snašli sa sadašnjim brojem radnika i ne žele ga povećavati.

Situacija kod nas nije istražena, no stručnjaci se slažu s mišljenjem da je upravo ovakav scenarij rasta bez zapošljavanja vrlo vjerojatan i u Hrvatskoj. Nastavit će se i trend “opreznog” zapošljavanja, odnosno zapošljavanja radnika na određeno vrijeme, uz lošije plaće i poslove. Struka se ne usudi prognozirati koliko će vremena trebati da se broj zaposlenih vrati na razinu iz 2008. godine, no nije sporno da će to biti dug period. Usto napominju da je i ta željena stopa zaposlenosti iz 2008. godine bila jedna od nižih u usporedbi s državama EU.

Tijekom krize posebno su stradala “muška” radna mjesta: u građevinarstvu danas radi trećina ljudi manje nego 2008., a u prerađivačkoj industriji njih 24 posto manje.  Statistike pokazuju da je među nestalim radnim  mjestima gotovo dvostruko više onih muških: 2014. godine radilo je 129.327 muškaraca manje nego 2008. te 70.016 manje žena.

ALTERNATIVNE BROJKE

a) najveći broj radnih mjesta izgubili su muškarci – gotovo dvostruko više od žena (129.327 prema 70.016 žena)

b) gubitak po djelatnostima

 

djelatnost    2008.   2014. razlika %
prerađivačka industrija 258.939 198.069 -60.870 -23,5
trgovina  224.256 178.479 -45.777 -20,4
građevinarstvo 106.427 72.028 -34.399 -32,3

 

Ekstremne razlike u demografskoj i obrazovnoj strukturi osjete se na džepu

Iako žive na 60 kilometara zračne udaljenosti, zaposlenik s prosječnom plaćom u Varaždinskoj županiji zaradi mjesečno oko 2000 kuna manje nego prosječni zaposlenik u Gradu Zagrebu. Razlike u prosječnoj plaći ogromne su diljem Hrvatske i jedan su od pokazatelja ekstremnih razlika u razvoju pojedinih dijelova Hrvatske: Eurostatove analize pokazale su da Hrvatska ima najveće razlike u mogućnostima s obzirom na mjesto rođenja djeteta.

Plaće su samo posljedica iznimno loše obrazovne i demografske strukture pojedinih županija: Grad Zagreb nema samo najplaćenije radnike, u njemu živi i najmlađa te najobrazovanija radna snaga. Uz Grad Zagreb, na vrhu po visini plaća su najrazvijenije županije uz obalu, poput Istarske i Dubrovačke. Na dnu su, pak, kontinentalne, pretežno ruralne i “stare” županije, s jako lošom obrazovnom strukturom. U Gradu Zagrebu visokoobrazovani čine 38 posto u ukupnoj radnoj snazi, dok ih je u Varaždinskoj i Međimurskoj jedva 20-ak posto.

Više od tisuću eura zaradilo samo 9 posto radnika

PLAĆE

Iznos                                      Broj radnika           Udio

manje od 2500 kuna               310.088                      20,6%

2501 – 3500 kuna                    323.692                       21,5%

3501 – 4500 kuna                   239.983                       16%

4501 – 5500 kuna                   194.778                        13%

5501 – 6500 kuna                   163.406                        10,9%

6501 – 8000 kuna                   129.512                         8,6  %

8001 – 10.000 kuna                 69.534                         4,6%

10.001 – 14.000 kuna              46.678                          3,1%

14.001 – 20.000 kuna              17.636                           1,2%

20.001 – 50.000 kuna               7.559                           0,5%

više od 50.000 kuna                      967                           0,06%

UKUPNO                         1,503.833                        100%

Izvor: Porezna uprava, 2013. godina

Prosječna plaća u Hrvatskoj iznosi 5507 kuna te se percipira kao mjesečni iznos s kojim živi većina zaposlenih u Hrvatskoj. Međutim, podaci Porezne uprave o prihodima svih koji su nešto zaradili vlastitim radom pokazuje da njih gotovo tri četvrtine (71,1 posto) živi s iznosom nižim od prosječne plaće, a da čak svaki peti zaradi manje od minimalne plaće!

Podaci Porezne uprave obuhvaćaju sve one koji su plaćali porez, odnosno sve koji su u tekućoj godini nešto zaradili. Stoga su obuhvaćeni i oni koji su radili, primjerice, samo jedan mjesec, a zarada im je statistički razvučena na cijelu godinu (tako je, primjerice, gotovo 37.000 osoba zarađivalo manje od 500 kuna mjesečno), no i ti su ljudi s tom zaradom morali preživjeti godinu. S druge strane, nije manje porazan podatak Državnog zavoda za statistiku koji u obzir uzima samo one zaposlenike koji su radili svih 12 mjeseci s punim radnim vremenom i primali plaću: i taj podatak govori da je 61 posto takvih radnika zaradilo manje od prosječne plaće.

To je stvarnost s kojom se suočavaju hrvatski radnici. Srednji sloj – a to bi, prema sociolozima, bili oni koji zarađuju barem 8000 kuna mjesečno – u Hrvatskoj je rijetkost. Više od tog iznosa (dakle, malo više od 1000 eura mjesečno) – zaradilo je samo 9 posto radnika.

Prema prognozama Europske komisije, Hrvatska je jedina zemlja Europske unije u kojoj će prosječne plaće ove godine pasti, i to za 1,5 posto.

Hrvatska je došla na razinu od 80,2% prosjeka EU28

Priča o produktivnosti i efikasnosti tržišta u Hrvatskoj doživjela je antiklimaks kada je objavljena analiza Svjetske banke “Stylized Facts on Productivity Growth: Evidence from Firm-Level Data in Croatia” (za razdoblje od 2008. do 2012.), koja je pokazala ne samo da u našoj zemlji tržište proizvoda i usluga djeluje na vrlo ograničenoj razini, zbog čega su dinamika tržišta i produktivnost naših tvrtki na osjetno nižoj razini nego u drugim tranzicijskim državama, nego i da naše tržište eliminira produktivne tvrtke s tržišta.

Suhi statistički podaci Eurostata pokazuju da je produktivnost u Hrvatskoj porasla sa 72,4 posto prosjeka EU 28 da bi 2013. dospjela na razinu od 80,2 posto, što je porast od 10,8 posto. Međutim, konkurentske tranzicijske zemlje po tom su pitanju napredovale znatno brže. Bugarska produktivnost narasla je u tom razdoblju za 27,6 posto, odnosno sa 34 na 43,4 posto prosjeka EU, Rumunjska je ostvarila rast od 57,3 posto, sa 29,5 na 51,7 posto prosjeka EU, Slovaci su produktivnost povećali za 31,5 posto, sa 62,9 posto na 82,7 posto prosjeka EU, Poljaci za 26,1 posto, sa 59 na 74 posto prosjeka EU, Litavci za 53,7 posto, sa 48,6 na čak 74,7 posto prosjeka EU, Latvija za 56 posto, sa42,8 na 67 posto prosjeka EU, Estonci za 36,5 posto, sa 51,3 na 70 posto prosjeka EU. Može nas tješiti da su manje od nas po tom kriteriju napredovali Mađari, koji su u tom razdoblju produktivnost povećali za 9,1 posto te je ona narasla sa 64,8 na 70,7 posto prosjeka EU. Česi su napredovali za 6,4 posto, sa 67,7 na 72 posto prosjeka EU, a Slovenija za 4,6 posto, sa 77,6 na 81,2 posto prosjeka EU.

Frenki Laušić

 

Sustav se urušava, iz dana u dan sve je više penzionera, a manje zaposlenih

Županije s više umirovljenika nego radnika

Županije                                             Broj radnika         Broj umirovljenika       Omjer

RH                                                             1,399.509                   1,225.225                               1,1:1

Zagrebačka županija                                   69.570                        71.816                              0.97:1
Sisačko-moslavačka županija                    37.654                        46.845                              0,8:1
Karlovačka županija                                    32.899                        36.374                              0.9:1
Bjelovarsko-bilogorska županija              29.502                        29.673                            0.99:1
Ličko-senjska županija                               13.269                        15.361                              0.86:1
Virovitičko-podravska županija                18.671                        19.982                             0.93:1
Požeško-slavonska županija                      17.797                        19.783                                0.9:1
Brodsko-posavska županija                       34.163                        37.345                             0.91:1
Šibensko-kninska županija                        27.706                        31.514                             0.88:1
Vukovarsko-srijemska županija                38.576                        43.343                            0.89:1

Izvor: HZMO, stanje na 31. ožujka 2015.

U Hrvatskoj je broj radnika gotovo izjednačen s brojem umirovljenika: izvan turističke sezone, tijekom koje se broj radnika nešto poveća, na jednog umirovljenika dolazi samo 1,1 radnik. U polovici hrvatskih županija – točnije, njih deset – umirovljenika je više nego zaposlenih.

Takav je odnos potpuno neodrživ namjerava li Hrvatska održati visinu mirovina barem na sadašnjoj razini, koja je više nego skromna. Uz to, broj umirovljenika iz dana u dan raste – kako zbog produljenja životnog vijeka tako i zbog činjenice da u mirovinu odlazi tzv. baby boom generacija – pripadnici najbrojnijeg naraštaja rođenog u desetljeću nakon završetka Drugog svjetskog rata.

S druge strane, broj radnih mjesta se smanjuje, prije svega zbog dugotrajne krize. Drugim riječima, sve je manje onih koji bi trebali financirati rastuće troškove mirovinskog, zdravstvenog i socijalnog sustava.

Iako se mirovine financiraju iz državnog, a ne iz lokalnih proračuna, te odnos radnika i umirovljenika na lokalnoj razini ne utječe na sustav, činjenica da je pretkrizne 2008. samo jedna županija (Ličko-senjska) imala više umirovljenika, a da je danas takvih deset pokazatelj je koji se ne smije zanemariti, osobito u kontekstu regionalnog (ne)razvoja zemlje.

Nema formule o idelanom broju umirovljenika i radnika – umirovljenika može biti i dvostruko više od radnika – međutim, u skladu s tim odnosom moći će se formirati iznosi za mirovine, a posljedično i za druge sustave. Jedina lokalna sredina koja ima pristojan odnos je Grad Zagreb, u kojem na jednog umirovljenika dolazi 2,1 radnik.

 

Od Hrvatske je gora jedino Grčka

Stopa zaposlenosti stanovništva od 15 do 64 godine

Država              2008.            2011.             2014.         Prvi kvartal 2015.

EU                        65,7%              64,2%             64,9%            64,7%

Hrvatska              60%                55,2%             54,6%             53,8%

Njemačka             77,9%             73,1%             72,8%             73,7%

Slovenija               68,6%            64,4%            63,9%             63,5%

Grčka                     61,4%             55,1%             49,4%             49,2%

Izvor: Eurostat

Hrvatska ima drugu najnižu stopu zaposlenosti u Europskoj uniji. Jedino je Grčka gora po broju ljudi koji su u svijetu rada, i to od 2011. godine; do tada je Hrvatska bila na začelju. Hrvatska je u krizi izgubila oko 200 tisuća radnih mjesta. Posljedice premalog broja onih koji rade višestruke su. Broj umirovljenika gotovo se izjednačio s brojem zaposlenih i samo doprinosi iz prvog stupa generacijske solidarnosti odavno ne pokrivaju potrebne izdatke za mirovine. Isto je i s financiranjem sustava zdravstva. Uz to, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju olakšano je zapošljavanje u ostalim članicama i u pravilu odlaze oni u naponu snage, uglavnom cijele obitelji, što također utječe na ionako niske stope zaposlenosti. Svijet rada pritom se uvelike mijenja. Više nema radnog mjesta za cijeli život i prosječan će zaposleni promijeniti barem pet do sedam radnih mjesta u svojem radnom vijeku. Sve je više fleksibilnih oblika rada, stvaraju se sasvim nova zanimanja, a klasična radna mjesta nestaju.

Sudeći prema dugotrajnoj krizi i slabašnom gospodarskom rastu koji se dogodio tek ove godine, Hrvatska ne može tako skoro očekivati značajniji rast broja zaposlenih.

Više od trećine zaposlenih radi za državu

Prosječna plaća kod privatnika 4529 kuna, a u velikim državnim sustavima 6234 kune

Struktura zaposlenosti u Hrvatskoj pokazuje da još imamo nedovoljno jak privatni sektor koji bi trebao nositi gospodarstvo i socijalnu državu. Prema podacima Eurostata,  više od trećine svih zaposlenika, odnosno njih 36,8 posto, radi za državu,  58,6 posto zaposlenih radi kod privatnika, 4,5 posto radi u tvrtkama u mješovitom vlasništvu, dok 0,1 posto zaposlenih radi u zadrugama. Nadalje, sukladno podacima Financijske agencije, struktura zaposlenih kod poduzetnika koji su obveznici poreza na dobit, bez banaka i osiguravajućih društava – a riječ je o 104 tisuće tvrtki koje zapošljavaju 830 tisuća ljudi – pokazuje da su najveće plaće u 2014. isplaćene kod velikih poduzetnika (5897 kuna). No, kada se gleda vlasništvo tvrtke, najveće plaće isplaćivane su u poduzećima u državnom vlasništvu (ukupno 878 tvrtki), u kojima je prosjek primanja iznosio 6234 kune, dok je prosječna plaća u privatnim tvrtkama (ukupno 102.423 kompanije) bila na razini od 4529 kuna.

Kad promatramo visinu plaća po veličini tvrtke, tada podaci pokazuju da su prosječne mjesečne neto plaće kod velikih poduzetnika (5987 kuna) bile 22,7 posto više od prosjeka svih poduzetnika (4878 kuna). Najmanje prosječne neto plaće kod malih su poduzetnika iznosile 4063 kune, što je 16,7 posto manje od prosjeka poduzetnika Hrvatske, dok su prosječne plaće kod srednjih poduzetnika iznosile 5240 kuna i bile su 7,4 posto više od prosjeka svih poduzetnika u zemlji. Promatrajući po oblicima vlasništva, u privatnom sektoru 2014. godine plaće su bile na razini 4529 kuna, što je 7,2 posto manje od prosjeka svih poduzetnika (4878 kuna).

Frenki Laušić

Tablica 1. Prosječne mjesečne neto plaće poduzetnika u 2014., promatrano po veličini poduzetnika

Opis Prosjek svih poduzetnika Mali Srednji Veliki
Prosječne mjesečne neto plaće u kunama 4878 4063 5240 5987
Broj poduzetnika 102895 1221 354
Broj zaposlenih 422238 145246 262632

Izvor: Fina – Registar godišnjih financijskih izvještaja

Tablica 2. Prosječne mjesečne neto plaće poduzetnika u 2014., promatrano po obliku vlasništva poduzetnika

Opis Prosjek svih poduzetnika Državno Privatno Zadružno Mješovito
Prosječne mjesečne neto plaće u kunama 4878 6234 4529 3712 6106
Broj poduzetnika 878 102423 636 533
Broj zaposlenih 101654 652298 1692 74472

Izvor: Fina – Registar godišnjih financijskih izvještaja

Slijedimo svjetski trend, pri čemu nam je pomogla čak i kriza

Svjetski trend sve većeg sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme u odnosu na ugovore na neodređeno vrijeme nije u proteklih 20 godina zaobišao ni Hrvatsku, dapače, a kriza je samo produbila taj proces. Podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i Državnog zavoda za statistiku govore da je 1995. od 75.851 novozaposlenog radnika njih 48.636 (61 posto) dobilo ugovor na određeno vrijeme, a 27.215 radnika ugovor na neodređeno vrijeme. Nakon 17 godina, tijekom 2012., s HZZ-a je u svijet rada otišlo 175.535 radnika, ali ih je na određeno vrijeme bilo zaposleno čak 162.532 (92,5 posto), a na neodređeno vrijeme 13.003. Dakle, omjer radnika zaposlenih na neodređeno i onih na određeno vrijeme je sa 1:1,8 povećan na 1:12,5.

Pretkrizne 2007. novozaposlenih je bilo ukupno 146.689, od čega 121.083 s ugovorima na određeno, a 25.066 na neodređeno vrijeme. To je značilo da na jednog zaposlenog na neodređeno vrijeme dolazi 4,8 zaposlenika na određeno. Od tada se omjer znatno povećava, u 2012. godini na čak 1:12,5, te se taj trend nastavlja i u sljedećim godinama. Tako je, na primjer, u svibnju 2014. (kada je najviše “sezonaca”) novozaposlenih s ugovorom o radu bilo 26.145, od kojih samo 1149 na neodređeno vrijeme, a na jednog “neodređenog” bilo je 21,7 radnika na “određeno”. Bilo je i čak 17.646 radnika koji su dobili posao bez zasnivanja ugovora o radu, dakle ukupno ih je bilo 43.791 (1:38,1). Ako bismo, pak, promatrali prosinac 2013. i 2014., tada je omjer “neodređenih” i “određenih” (bez “ostalih”) bio 1:9 i 1:10, a kada se u igru uključe i oni koji nisu zasnovali radni odnos, omjer je iznosio 1:23,5 i 1:24,8.

Frenki Laušić

– 1995. omjer radnika s ugovorima na neodređeno i određeno vrijeme bio je 1:1,8

– 2007. omjer se povećao na 1:4,8

– 2012. omjer je bio 1:12,5

-2014. omjer je u svibnju bio 1:21,7 (zbog sezonskog posla), a u prosincu 1:10