RASPRAVA JUTARNJEG: TREBA LI SMANJIVATI PLAĆE U JAVNOM SEKTORU? Jer, te plaće utječu na plaće u cijeloj ekonomiji

Jutarnji.hr Ankete, Financijska sigurnost

Politika plaća jedna je od ključnih ekonomskih politika. Plaće u javnom sektoru utječu na plaće u cijeloj ekonomiji. Ako su niske, svi će bježati u privatni sektor. Ako nitko ne bježi u privatni sektor iz javnog, onda to može značiti da država diktira visinu plaća koju privatni sektor ne može podnijeti, bilo zato što je neproduktivan ili zato što je država rastrošna. Plaće u javnom sektoru, naime, uvjetovane su prihodima države, koji mogu dolaziti od poreza ili od zaduživanja. Naravno, postoji i socijalni aspekt plaća u javnom sektoru.

Prema analizama plaća u javnom sektoru, a o čemu pišu i tri vodeća analitičara (dr. sc. Danijel Nestić, Ekonomski institut Zagreb, dr. sc. Hrvoje Šimović, Ekonomski fakultet Zagreb (izv. profesor), mr. sc. Matija Kroflin, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja) neke plaće su više nego u privatnom, druge niže (kad je riječ o visokoobrazovanima). Ipak, i oni koji imaju niže plaće ne bježe uvijek u privatni sektor, dijelom zbog sigurnosti zaposlenja, dijelom zbog drukčijeg odnosa prema radu.

Ovdje, dajemo vam mogućnost da pročitate različita razmišljanja, izrazite svoj stav komentarom, ocijenite naše autore akli i svoje misljenje izrazite odgovorom na anketu


 

Danijel Nestić, Ekonomski institut Zagreb

nestic mala

Ne postoji pouzdan način za određivanje jesu li plaće u javnom sektoru previsoke, preniske ili na primjerenoj razini. Konačan odgovor na to pitanje ne mogu dati stručnjaci. Oni mogu i moraju javnosti ponuditi podatke, usporedbe, analize i procjene učinaka na stanje državnog proračuna, kvalitetu javnih usluga, fluktuaciju kadrova i slično, no samo će politički proces, ili u krajnjem slučaju izbori, dati odgovor na pitanje koja se visina plaća u javnom sektoru u nekom društvu smatra primjerenom. Poželjno je da politički proces bude baziran… Pročitajte više…

Matija Kroflin, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja

kroflin mala

Generalno, plaće u javnom sektor u RH nisu u optimalnom stanju, i oko toga bi se vjerojatno mogli složiti svi relevantni činitelji u društvu. Međutim, jesu li one visoke ili nisu nije moguće promatrati na generalnoj razini. Postoji plaća u zdravstvu, obrazovanju, javnoj administraciji, vojsci, policiji, pravosuđu, lokalnoj i regionalnoj upravi, javnim poduzećima, itd. Sve to čini javni sektor u širem smislu, međutim, ti dijelovi su po pitanju plaća toliko međusobno različiti, pa čak i unutar sebe, da je guranje svega u isti koš (a što se često radi) potpuno neproduktivno.  Pročitajte više…

Hrvoje Šimović, Ekonomski fakultet Zagreb

simovic mala

Naizgled vrlo jednostavno pitanje, ali pitanje na koje je nemoguće dati izravan odgovor. Osobno sam protiv nominalnog, neselektivnog i linearnog smanjenja plaća u javnom sektoru, ali da su javnom sektoru potrebne određene reforme koje trebaju doprinijeti učinkovitosti i kvaliteti pružanja javnih usluga to svakako treba već jednom poduzeti. Drugo pitanje koje se često postavlja jest da li su plaće u javnom sektoru previsoke? Opet ne postoji jednoznačan odgovor jer postoje velike razlike s obzirom na veličinu i kompleksnost javnog sektora.  Pročitajte više…


Treba li smanjivati plaće u javnom sektoru?


 

 

Danijel Nestić, Ekonomski institut Zagreb

nestic mala

Ne postoji pouzdan način za određivanje jesu li plaće u javnom sektoru previsoke, preniske ili na primjerenoj razini. Konačan odgovor na to pitanje ne mogu dati stručnjaci. Oni mogu i moraju javnosti ponuditi podatke, usporedbe, analize i procjene učinaka na stanje državnog proračuna, kvalitetu javnih usluga, fluktuaciju kadrova i slično, no samo će politički proces, ili u krajnjem slučaju izbori, dati odgovor na pitanje koja se visina plaća u javnom sektoru u nekom društvu smatra primjerenom. Poželjno je da politički proces bude baziran na širokom skupu informacija kako bi odluke oko politike plaća bile povezane s očekivanim posljedicama tih odluka u pogledu standarda zaposlenih, poreznog opterećenja, stanja državnog proračuna ili učinaka na gospodarstvo. U tom smislu poželjno je ponuditi neke usporedbe i rezultate istraživanja, ali prosudbu primjerenosti ostaviti građanima.

Nedavno istraživanje provedeno na Ekonomskom institutu ponudilo je detaljnu usporedbu plaća u javnom i privatnom sektoru, no posljednji su se podaci odnosili  na 2012. godinu. Pokazalo se da zaposlenici u državnim i javnim službama u prosjeku imaju oko 25% veću plaću nego zaposlenici u privatnim poduzećima. No, zaposlenici javnog sektora u pravilu imaju viši stupanj obrazovanja i prema tome za očekivati je da imaju više plaće. Stoga se u  istraživanju  uspoređivalo i plaće za usporedive razine obrazovanja i iskustva i zaključilo da su u tom slučaju plaće u javnom sektoru za oko 5% veće  nego u privatnom sektoru. U poduzećima u državnom vlasništvu u takvoj su usporedbi plaće oko 7% veće nego u privatnom sektoru za usporedive radnike. Kako je nakon 2012. došlo do određenog smanjenja plaća u javnom sektoru, ova je razlika danas vjerojatno manja. No, još je jedan rezultat zanimljiv. Prednost javnog sektora u plaćama postoji za nisku i srednju razinu obrazovanja, dok se pokazuje da za visoku razinu obrazovanja javni sektor isplaćuje niže plaće nego privatni sektor. Poželjno je stoga razmisliti da buduća politika plaća u javnom sektoru ide u smjeru diferencirane promjene plaća kako bi se rad u javnom sektor učiniti atraktivnijim za kvalitetne visoko obrazovane osobe.

Jedna nešto životnija usporedba može se ponuditi na temelju informacija koje su nedavno iznesene za vrijeme štrajka u sektoru obrazovanja. Ministar Mornar tada je izjavio da je prosječna plaća nastavnog osoblja s visokom stručnom spremom 6365 kuna u osnovnim školama i 6560 kuna u srednjim školama. Nemamo razloga ne vjerovati ministru. Je li to puno ili malo, svatko može sam prosuditi. Nekoliko dodatnih usporedbi možda pomogne. Prosječna neto plaća u Hrvatskoj u prvih šest mjeseci ove godine iznosila je 5685 kuna. No, nije loše ovaj pokazatelj upotpuniti regionalnom i sektorskom perspektivom. Državni zavod za statistiku objavljuje i podatke o plaćama po županijama, pri čemu se zadnji raspoloživi podatak odnosi na 2013. godinu. Pokazuje se da sve županije osim Grada Zagreba imaju nižu prosječnu plaću od državnog prosjeka. Bez Zagreba, prosječna plaća u zemlji bila bi za oko 500 kuna niža. U toj 2013. godini najniža prosječna neto plaća isplaćena je u Varaždinskoj županiji, 4429 kuna. S obzirom da javne službe imaju jednake plaće u svim dijelovima zemlje, proizlazi da je položaj njihovih zaposlenika, pa tako i nastavnika, relativno bolji u županijama s nižim plaćama. Dodatan uvid bi nam pružio podatak o plaći u privatnom sektoru. Kako taj podatak nemamo, zanimljivo je pogledati visinu prosječne plaću u prerađivačkoj industriji, djelatnosti koja se često smatra temeljem gospodarstva. U Varaždinskoj županiji, u poduzećima iz prerađivačke industriji, prosječna je neto plaća 2013. iznosila 3633 kuna. Možda u 2015. ona iznosi 2-3% više, ali to još uvijek znači da nastavno osoblje s VSS-om u osnovnoj školi ima oko 70% veću plaću od prosjeka u varaždinskoj industriji. Varaždinska županija je dodatno zanimljiva. U njoj industrija nije marginalna djelatnost, štoviše, oko 45% svih zaposlenih radi u prerađivačkoj industriji (ovaj podatak ne uključuje obrtnike, već samo poduzeća). Udio zaposlenosti u industriji za cijelu Hrvatsku je 18%, za grad Zagreb oko 11%. Istovremeno, Varaždinska županija ima treću najnižu stopu nezaposlenosti u Hrvatskoj. Samo Zagreb i Istarska županija imaju nižu stopu. Slični pokazatelji mogu se pronaći za Međimursku županiju.

Donekle slična usporedba moguća je na međunarodnoj razini. Eurostat objavljuje podatke o prosječnom trošku rada po djelatnostima po zemljama, pri čemu nema podataka o trošku rada u javnoj upravi, ali postoji podatak za agregirani sektor obrazovanja, zdravstva, umjetnosti, kulture i ostalih usluga. Za taj bi se sektor moglo reći da ipak prilično dobro predstavlja javni sektor. Trošak rada u tom sektoru se može staviti u odnos s troškom rada u industriji. Rezultati su različiti od zemlje do zemlje ali se može uočiti određena pravilnost. U 2014. godini u Hrvatskoj je u javnom sektoru (ali bez javne uprave) trošak rada bio 13% veći nego u industriji. Povoljniji odnos u korist javnog sektora imali su Portugal, Malta, Cipar, Italija i Luksemburg. S izuzetkom Luksemburg, sve su to zemlje na jugu Europe, često sa fiskalnim problemima i uglavnom slabo razvijenom industrijom (osim Italije). S druge strane, u Njemačkoj, Švedskoj ili Belgiji zaposlenici javnog sektora su bili za oko 20% slabije plaćeni od zaposlenika u industriji. U Češkoj, Danskoj ili Austriji javni je sektor bio je za oko 10% slabije plaćen. U EU, u 18 od 28 zemalja prosječni troška rada u javnom sektoru bio je manji nego u industriji.

Moguće je napraviti još mnoštvo drugih korisnih usporedbi, ali se nadamo će i navedene pomoći kod prosuđivanja o primjernosti plaća u hrvatskom javnom sektoru. Osim plaća, vjerojatno bi trebalo uzeti u obzir i sigurnost zaposlenja i plaće, standarde zaštite na radu, pritisak na radnom mjestu, radno okruženje i slično. Trebalo bi razgovarati i o reformi sustava plaća u javnom sektoru, koja se priprema i koja će možda biti jedan do prvih zadataka nove vlade jer je tako obećano u strateškim dokumentima upućenim Europskoj komisiji. Iako bi ta reforma mogla bitno promijeniti sustav plaća i motivacije za rad, ona vjerojatno neće značajnije promijeniti samu razinu plaća za većinu zaposlenika, pa neće, barem ne u prvim godinama, odgovoriti na pitanje primjerenosti sadašnje razine plaća u javnom sektoru.

 

 

Matija Kroflin, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja

kroflin mala

Generalno, plaće u javnom sektor u RH nisu u optimalnom stanju, i oko toga bi se vjerojatno mogli složiti svi relevantni činitelji u društvu. Međutim, jesu li one visoke ili nisu nije moguće promatrati na generalnoj razini. Postoji plaća u zdravstvu, obrazovanju, javnoj administraciji, vojsci, policiji, pravosuđu, lokalnoj i regionalnoj upravi, javnim poduzećima, itd. Sve to čini javni sektor u širem smislu, međutim, ti dijelovi su po pitanju plaća toliko međusobno različiti, pa čak i unutar sebe, da je guranje svega u isti koš (a što se često radi) potpuno neproduktivno. Javna, monopolska poduzeća uglavnom imaju više plaće od privatnog sektora, a lokalna uprava ima veće plaće od državne. Obrazovanje je pak po kriteriju visoke stručne spreme najpotplaćenija djelatnost. Generalnim pogledom na javni sektor određene neracionalnosti pojedinih dijelova preslikavaju se na cjelinu, a posljedično tretiranje svih na isti način bez obzira na kvalitetu i količinu obavljenog posla, najgori je mogući način upravljanja.

Često se voli uspoređivati funkcioniranje privatnog sektora s javnim sektorom i pritom sugerirati kako plaće u javnom sektoru u cjelini treba racionalizirati. Međutim, jesu li plaće u obrazovanju, znanosti i zdravstvu zaista takve da bi ih se moglo racionalizirati?

Ulazak u EU i odljev kvalitetne radne snage iz tih sektora pokazao je da su one međunarodno nekonkurentne. Međutim, one su s obzirom na svoju važnost nekonkurentne i interno. Prosječna neto plaća za prvih 6 mjeseci 2015. prema podacima DZS-a bila je u visokom obrazovanju 8.174 kune, a u bolnicama 6.823 kune. U financijskoj djelatnosti plaća je bila 8.877 kuna. Dakle, plaća u ustanovama koje se brinu o našem zdravlju i životu je 30 posto manja, a plaća u ustanovama s najobrazovanijom populacijom u RH je 9 posto manja nego u institucijama koje vode naše račune. Istovremeno, plaća u osnovnim školama iznosila je 4.974 kune, a plaća u djelatnosti šumarstva i sječi drva 5.981 kunu, odnosno šumari i drvosječe imaju 20 posto veće plaće od prosvjetara. Jesu li ti odnosi logični? Obrazovanje i zdravstvo su pojedinačno dva najveća dijela javnog sektora (cca 150 tisuća od 250 tisuća proračunskih korisnika) i imajući u vidu gore istaknute podatke, uz sve metodološke slabosti tih podataka, možemo li ipak generalno reći da su plaće u javnom sektoru prevelike? Ako jesu, s čime ih uspoređujemo?

Problemi s neefikasnošću i lošom kvalitetom javnog sektora postoje, ali nisu jednako zastupljeni u svim segmentima i ne mogu se rješavati samo kroz plaće. Buduća Vlada morala bi težiti tome da se plaćama u javnom sektoru upravlja i to na način da ih se gleda na što višoj razini specifičnosti, ali kroz jasnu ideju što su to ključni društveni interesi. Ako je to kvalitetnije obrazovanje onda je uz promjene u nastavnim programima jedna od ključnih stvari podići dignitet učiteljske profesije i povećati prosječnu plaću za VSS u obrazovanju, koja je godinama najniža u usporedbi s ostalim NKD djelatnostima.

Da bi se to postiglo potrebni su određeni instrumenti i institucionalne promjene koje će omogućiti transparentno praćenja i određivanja plaća te stvoriti uvjete za provođenje politike plaća kao bitne poluge razvoja i usmjeravanja javnog sektora. Prvi korak bi moglo biti sinkroniziranje kolektivnih pregovora i uvođenje reda u te procese. Međutim, jedan od najbitnijih segmenta budućeg upravljanja mora biti stvaranje sustava vrednovanja rada i kvalitete koji će biti primjenjiv i u stanju prepoznati i financijski razlikovati one koji rade bolje od onih koji rade ispod određene razine. Nažalost, Hrvatska je od nečeg takvog miljama daleko jer da bi se nečim upravljalo prvo o tome treba nešto znati. Trenutno smo u situaciji da nemamo kvalitetne čak ni osnovne statističke podatke. Od uvođenja JOPPD obrasca koji je trebao poboljšati baznu statistiku prošlo je više od dvije godine bez da je vidljiva bilo kakva korist za službenu statistiku.

Do sada je bilo pokušaja da se uspostavi neki sustav upravljanja plaćama, ali su svi propali zbog manjka političke volje. Tako je bilo i s aktualnom Vladom, koja je  prošle zime socijalnim partnerima  izrazila želju za stvaranjem boljeg okvira za razumijevanje i praćenje plaća. Nažalost, ispostavilo se da je želja prisutna samo radi ispunjavanja forme, odnosno zadovoljavanja zahtjeva Europske komisije da se pitanju plaća posveti neka pažnja.

 

 

Hrvoje Šimović, Ekonomski fakultet Zagreb

simovic mala

Naizgled vrlo jednostavno pitanje, ali pitanje na koje je nemoguće dati izravan odgovor. Osobno sam protiv nominalnog, neselektivnog i linearnog smanjenja plaća u javnom sektoru, ali da su javnom sektoru potrebne određene reforme koje trebaju doprinijeti učinkovitosti i kvaliteti pružanja javnih usluga to svakako treba već jednom poduzeti. Drugo pitanje koje se često postavlja jest da li su plaće u javnom sektoru previsoke? Opet ne postoji jednoznačan odgovor jer postoje velike razlike s obzirom na veličinu i kompleksnost javnog sektora. Sve je relativno, ovisi kako i tko gleda.

Kad se govori o učinkovitosti javnog sektora, sadašnja Vlada odlučila se za tzv. politiku nečinjenja i ponovo se u predizborno vrijeme govori o jednostranom i najčešće linearnom smanjivanju plaća od 10-tak i više posto. Nepošteno bi bilo reći da Vlada nije baš ništa radila. Bilo je tu izmjena Zakona o radu, otkazivanja kolektivnih ugovora, donošenja razno raznih „masterplanova“ itd. U konačnici možemo sve svesti na narodnu izreku „tresla se brda, rodio se miš“. Rashodi za zaposlene neznačajno su se smanjili s 35,6 mlrd. kuna u 2011. na 34,1 mlrd. kuna u 2014. godini. Nominalna promjena od 1,5 mlrd kuna je neznačajna ako se uzme u obzir da je prosječni deficit u zadnje 4 godine iznosio 16,2 mlrd. kuna.

Nije tajna da je veći problem u masi plaća nego u njihovim visinama. Bilo je mnogo riječi o tome da postoji višak zaposlenih u javnom sektoru te da smanjenju troškova za zaposlene treba pristupiti prvenstveno kroz racionalizaciju broja zaposlenih, a ne kroz smanjenje plaća. Također, postoji velika neusklađenost između plaća u državnoj upravi u odnosu na zaposlene u lokalnoj i regionalnoj samoupravi i njihovim povezanim (komunalnim) društvima. Ovome treba pridodati čitav niz državnih agencija koje također imaju prosječno veće plaće nego zaposleni u državnoj upravi i drugim segmentnim javnog sektora. Bez obzira na političku volju, sporosti bilo kakvih promjena doprinosi zakonodavni okvir koji predviđa dugo vrijeme za otkaz kolektivnih ugovora, proces pregovaranja i adekvatnu sistematizaciju radnih mjesta koja je prijeko potrebna u javnom sektoru. Sindikati vješto koriste takvu situaciju, a Vlada je i sama nekonzistentna u pogledu politike plaća. Najbolji dokaz k tome je nedavni štrajk zaposlenika u sustavu obrazovanja i socijalne skrbi uzrokovan prethodim povećanjem plaća zaposlenika u zdravstvu.

Općenito se smatra kako porast javnih rashoda djeluje pozitivno na rast BDP-a, a isto vrijedi i za smanjenje poreza. To prvenstveno vrijedi kada se porast javnih rashoda, i/ili smanjenje poreza, ne financira zaduživanjem. Ukoliko je deficit visok i pretežno se financira zaduživanjem na domaćem financijskom tržištu, vjerojatno će doći do smanjivanja privatnih investicija što će u potpunosti ili djelomično poništiti pozitivan učinak rasta rashoda i/ili smanjenja poreza, ako ne u kratkom onda sigurno u srednjem roku.

Budući da Hrvatska ima visok deficit i javni dug, te monetarnu politiku koja se bavi samo stabilnošću cijena, ekspanzivno djelovanje fiskalne politike izrazito je ograničeno. S druge strane, smanjenje ili zamrzavanje javnih rashoda i mjere štednje zasigurno će negativno djelovati na BDP što je uostalom činjenica u Hrvatskoj posljednjih šest godina. Kada se promotri struktura javnih rashoda, vidi se da su se najveće uštede dogodile upravo kod tzv. produktivnih javnih rashoda koji najviše doprinose rastu BDP-a u kratkom i u dugom roku. To su javne investicije i razni drugi kapitalni rashodi.

Treba naglasiti kako druge vrste javnih rashoda pozitivno djeluju na BDP samo u kratkom roku. Radi se o tekućim rashodima najčešće za plaće, mirovine i druge socijalne naknade, subvencije. Često ih se naziva neproduktivnim javnim rashodima jer u dugom roku uglavnom negativno djeluju na BDP. U tom kontekstu treba promatrati opravdanost strukturnih reformi koje bi se poduzimale s ciljem veće učinkovitosti trošenja javnog novca (npr. zdravstvo), kvalitete javnih usluga (npr. obrazovanje, administracija) i u konačnici racionalizacije tekućih javnih rashoda. U istom tom kontekstu treba promatrati i politiku plaća u javnom sektoru. Osim prilagodbe zakonodavstva i sporosti bilo kakvih promjena uz uvjet poštivanja Zakona o radu, svakako paralelno treba izgraditi sustav vrednovanja kvalitete rada, uvesti adekvatne mjere i u konačnici kroz plaću (de)stimulirati i utjecati na kvalitetu rada svakog pojedinca zaposlenog u javnom sektoru. Po mojem skromnom saznanju, samo je jedan takav prijedlog ugledao svjetlo dana u hrvatskom političkom životu.

Zaključno, kao odgovor na pitanja postavljena na početku treba naglasiti kakao rješenje nije samo u politici plaća u javnom sektoru. Postoje čak važniji segmenti javnih rashoda kao što su mirovine, socijalne naknade i subvencije gdje je potrebno redefinirati određena prava i povlastice. Iako su svima puna usta „strukturnih reformi“, u njima zaista leži rješenje problema. Samo treba napokon reći što znači strukturna reforma. Bit je da se stvari trajno, ne privremeno, mijenjaju, u korist društva u cjelini i u svrhu povećanja kvalitete i učinkovitosti javnog sektora kao takvog. Jednostranim i linearnim rezanjem plaća to se ne može postići.