FINANCIJSKA IMOVINA U HRVATSKOJ POVEĆANA ZA 12 POSTO NETO Na ljestvici smo ipak pali za pet mjesta

Frenki Laušić Financijska sigurnost, Vijesti
Izvor: CROPIX

Davorko Vidović, bivši ministar rada u Vladi Ivice Račana i savjetnik predsjednika Hrvatske gospodarske komore za radnu politiku i zapošljavanje, na nedavnoj je velikoj konferenciji Jutarnjeg lista Q”Ja umirovljenik 2030.” ustvrdio da je zadnja velika financijska reforma u Hrvatskoj provedena prije 15-ak godina, ističući da je to bila reforma mirovinskog sustava. Dugo godina se činilo da, uz fino “dorađivanje” postojećih financijskih institucija i regulatornih pravila, dodatni reformski napori u tom smislu nisu potrebni, ali je globalna i domaća kriza 2008. pokazala da stvari i nisu bile posložene optimalno. Ta je kriza brutalno skršila euforiju koju je obilježilo ulaganje u dionice, investicijske fondove, životna osiguranja i druge instrumente tržišta kapitala i građani su se još jače okrenuli načelno sigurnijim bankarskim depozitima i novčanim fondovima, naravno oni koji su imali dovoljno prihoda za štednju i koji nisu izgubili znatan dio imovine prilikom pada tržišta.

Analiza tog dijela financijskog sektora pokazuje, pak, da najveći dio štednje građana odlazi u “niše” u kojima postoje državni poticaji ili država posredno i neposredno jamči za dio uloženih sredstava. ‘Privatna stvar’ Pitanja koja se nameću odnose se na uzroke takvog stanja, te je li moguće i kako provesti jaču “emancipaciju” privatne štednje od te javno-privatne simbioze kada su štedno-investicijski instrumenti u pitanju. Naime, štednja građana nije samo njihova “privatna stvar”, nego je neizravno sistemski kapilarno povezana i s financiranjem gospodarstva.

Iako se tvrtke u Europi u odnosu na SAD financiraju mnogo više na klasičan način putem bankarskih kredita, “logično” je da je Hrvatska u tom pitanju još konzervativnija, mentalitetno i institucionalno. Ali, ako jednostavno pristanemo na takvu sliku, što je legitimna opcija, moramo biti svjesni i da će nam gospodarstvo biti manje dinamično, a razvoj i rast sporiji. A štednja će nam, onom dijelu građana koji imaju dovoljno novca za odvajanje “sa strane”, predominantno ovisiti o financijskoj snazi države da ispuni svoja “jamstva”. Što u hrvatskom slučaju i nije neka utješna poruka.

Oslanjanje građana na državu kada je štednja u pitanju kreće ponajprije od činjenice da prvo “prisilno” štedimo izravno “pri državi” uplaćujući 15 posto doprinosa na plaću u prvi mirovinski stup (državni proračun) i pet posto u drugi mirovinski stup (individualizirana mirovina) kojim upravljaju obvezni mirovinski fondovi. Dakle, mirovina nam, kao dugoročna štednja, izravno ovisi o financijskoj sposobnosti države. A kako obvezni mirovinski fondovi drže 72 posto svoje imovine u domaćim državnim obveznicama, tada i tih pet posto doprinosa na plaću dosta ovisi o tome kako “diše” država. Konačno, za štednju u trećem, dobrovoljnom mirovinskom stupu država daje poticaj od 700 kuna na oko 5000 kuna godišnje, što je poticaj od oko 17 posto na nominalu, a dio imovine “trećestupaša” također je u domaćim državnim obveznicama.

   Recentno istraživanje Allianza pokazuje da se bruto financijska imovina u Hrvatskoj prošle godine povećala za 7,3 posto, a neto za 12,0 posto, no velika razlika između bruto i neto iznosa odražava se u «razvoju» privatnog duga. Naime, treću godinu zaredom dugovi su se 2014. smanjili za dodatnih 0,6 posto. Posljedično, omjer duga (dugovi kao postotak BDP-a) prošle se godine smanjio za gotovo dva posto od najveće vrijednosti u 2010., na 41,3 posto. Međutim, zaduženost Hrvatske uvelike je iznad regionalnog prosjeka od 32,9 (države članice EU-a). Relativno nizak udio regije u srednjoj klasi po globalnom bogatstvu također se odražava u poretku među 20 najbogatijih zemalja: na popisu među prvih 20 još uvijek nema niti jedne zemlje iz istočne Europe. Štoviše, gledano izvan prvih 20, kad je riječ o istočnoj Europi, slika je prilično mješovita. Dok su se neke zemlje od 2000. pomaknule, primjerice baltičke države, druge su pale za pet ili više mjesta, točnije Hrvatska, Poljska i Slovačka. S neto financijskom imovinom po stanovniku koja iznosi prosječno 7,770 eura Hrvatska je zauzela 34. mjesto u međunarodnoj usporedbi što predstavlja pad za pet mjesta.

Građani, pak, osim u nekretninama (za čiju kupnju također postoje porezne olakšice ako je riječ o prvoj nekretnini), najviše štede u bankama, ali treba napomenuti kako neslužbeni podaci Ministarstva financija govore da 2,5 posto štediša drži 50,2 posto ukupne štednje, a 13,5 posto štediša 84,7 posto ukupne štednje građana u bankama. No, država se i u tom obliku štednje pojavljuje kao “jamac”, jer garantira za 100 tisuća eura štednje u pojedinoj banci. Pritom banke također u svojoj imovini imaju državne obveznice, pa se i tu zatvara krug koji ovisi o stabilnosti državnih financija. Krpanje rupa Uz to, država preko Braniteljskog fonda stotine milijuna kuna godišnje stavlja, na osnovi isplaćenih dividendi ili prodanih udjela u tvrtkama, na raspolaganje braniteljima ili njihovim obiteljima, a i Umirovljenički fond i njegov prethodnik Kapitalni fond krpali su budžetske rupe penzionerima na osnovi pritoka novca od tržišta kapitala.

Na koncu, država je nastavila poticati i stambenu štednju za nešto manje od 700 tisuća korisnika, pa je i tu njena uloga vrlo snažna, jer analiza koju je napravio Institut za javne financije pokazuje da ta vrsta štednje dramatično ovisi upravo o državnim poticajima. Kada tome dodamo dvije “narodne dionice”, Ine i HT-a u čijim je IPO-ima Vlada uz popriličan diskont građanima, radnicima i braniteljima (od kojih je većina masno zaradila ako su pravovremeno preprodali te dionice) prodavala kapital tih kompanija, tada je jasno da država itekako ima i imala je udjela u određenim vrstama štednje i investicija u Hrvata. Treba napomenuti i to da je država svojedobno poticala i štednju putem životnih osiguranj, te da su postojale veće i diferenciranije porezne olakšice za različite insturumente ulaganja koje su postupno ukinute.

        Stanje depozita stambenih štedionica krajem 2008. bilo je 6,3 milijarde kuna, a na koncu lipnja 2015. je iznosilo 6,4 milijarde kuna. Broj klijenata u svim štedionicama u 2008. bio je 687.161, a za ovu godinu još nema raspolaživih podataka. «Uprkos recesijskom okruženju postojao je znatan interes građana za kreditima stambenih štedionica, prvenstveno radi fiksnih kamatnih stopa za cijelo razdoblje otplate kredita; štedionice su u tom dijelu kontinuirano bilježile rast, iako je u ostatku bankarskog sustava postojao trend razduživanja građana», rekla nam je Katarina Šobat.

Zadnje, ali nikako i najmanje važno, država putem Hrvatske narodne banke na određeni način jamči za stabilnost državne valute u odnosu na euro, što je iznimno bitno za veliki dio štedno-investicijske politike građana – od depozita u bankama i kredita do ukupne stabilnosti financijskog sustava i gospodarstva. Na pitanje što napraviti kako bi došlo do spomenute jače “emancipacije” privatne štednje od “državnog stiskavca”, istaknute osobe iz financijske industrije smatraju da država, ali i svi ostali faktori u društvu, trebaju staviti veliki akcent na edukaciju građana u vezi s financijskim opismenjavanjem. Uz to, drže da država treba stvoriti što dinamičniju i pozitivniju poslovnu klimu kako bi omogućila jači gospodarski rast, što bi onda posljedično dovelo i do jače potražnje građana za različitim štedno-investicijskim proizvodima, kao i do šire ponude tih instrumenata.

Tek na trećem mjestu dolaze ograničeni daljnji državni poticaji za štednju. Zaustavljen odljev Na upit hoće li koliki-toliki oporavak gospodarstva kao blagi navještaj boljih dana donijeti jači oporavak štednje, ali i “hrabrije” ulaganje građana, Tonči Korunić, predsjednik Uprave Interkapitala, našeg vodećeg investicijskog fonda, ističe upravo to da država i svi drugi faktori u društvu moraju mnogo više pažnje pokloniti štedno-investicijskoj edukaciji građana.

Građani se moraju bolje educirati o tome što znači ulaganje u dionicu, u određene grupe dionica, u određene investicijske fondove, stambene kredite s valutnom klauzulom, o svim glavnim vrstama štednje i investicija, a u tome moraju pomoći svi društveni akteri. Da se ne dogodi da opet neka dionica poraste za tri posto, pa da je svi krenu kupovati. Za sada ne mogu reći da se građani vraćaju ulaganju u dionice i investicijske fondove, iako je točno da je zaustavljen odljev i da raste priljev, ali još se znatno više ulaže u novčane i obvezničke, ali ne i dioničke fondove”, rekao nam je Korunić. Katarina Šobat, predsjednica Uprave Prve stambene štedionice, tim povodom tvrdi da bi edukacijska kampanja u vezi s financijskim opismenjavanjem trebala početi još u vrtiću. “Mi bismo u stvari trebali ponovno izgraditi kulturu štednje, da naučimo svaki mjesec staviti u neki oblik štednje barem 50 ili sto kuna, ako je ikako moguće. Umjesto da se potroši na skupi mobitel ili telekomnikacije, moglo bi se svaki mjesec nešto uštedjeti. Dakle, prvo bi trebala ići ta temeljna edukacija, a onda, naravno, i sofisticiranije upoznavanje s različitim štedno-investicijskim proizvodima”, rekla je Katarina Šobat.

Na pitanje bi li država trebala pronaći dodatne načine da potiče investicijska ulaganja, odgovorila je da država tu može imati samo ograničeni utjecaj, ali samo na određene vrste dugoročne štednje. “Naravno, moram ovom prilikom spomenuti upravo stambenu štednju, jer smo mi nacija koja u 70-postotnom obimu ima u vlasništvu stanove koje će trebati održavati, a stambena štednja služi i u te svrhe. Recimo, možda bismo u tom kontekstu trebali prihvatiti model iz Austrije u kojem se dodatno potiče ulaganje u energetsku učinkovitost nekretnina, a također i preko modela stambene štednje.”

Komentirajući mogućnost da država “oživi” tržište kapitala incijalnim javnim ponudama dionica državnih poduzeća na Zagrebačkoj burzi, većina sugovornika s kojima smo razgovarali istaknula je da bi to bilo poželjno, ali da to nije “održivi” instrument za dugoročno poticanje tržišta kapitala. Kada su, pak, u pitanju promjene u investicijskim navikama građana od krize naovamo, osim vrijednosti Crobexa Zagrebačke burze koji se savisine od 5.100 bodova iz prvog mjeseca 2008. prizemljio na sadašnjih 1.675, možda ponajbolju sliku o tim navikama (i sudbinama) daju brojke investicijskih fondova.

U prosincu 2007. imovina otvorenih investicijskih fondova vrijedila je 29 milijardi kuna, od čega su 4,1 milijardu činili novčani fondovi, 674 milijuna obveznički, 10 milijardi kuna mješoviti fondovi i 14,18 milijardi kuna dionički fondovi. U kolovozu ove godine vrijednost OIF-a bila je na razini od 14,2 milijarde kuna, dakle više nego upola manja, ali uz radikalno drugačiju strukturu: novčani fondovi čine čak 9,8 milijardi kuna, obveznički 1,4 milijarde kuna, dionički tek 1,6 milijardi, a mješoviti 774 milijuna kuna. Pritom je dolazilo do većih kolebanja na mjesečnoj razini, pa je tako u studenom prošle godine ukupna imovina fondova bila na razini od 13,9 milijardi kuna, potom je u prosincu pala na 12,9 milijardi kuna, da bi danas iznosila spomente 14,2 milijarde. Međutim, to povećanje u ovoj godini odnosi se prvenstveno na rast novčanih fondova (plus 700 milijuna kuna) i obvezničkih (plus 500 milijuna kuna).

Taj bi priljev dijelom mogao možda biti objašnjen činjenicom da je s početkom ove godine na snagu stupilo oporezivanje kamata na štednju u bankama, pa je dio velikih igrača možda prebacio dio štednje u niskorizične fondove, jer se još ne oporezuje prihod od kapitala. Navodno su veliki štediše dio depozita iz banaka preusmjerili jednokratnim uplatama u životna osiguranja i proizvode vezane uz životno osiguranje (kao alternativu oročenoj štednji), ali to su za sada samo spekulacije. Utjecaj krize Premije osiguravajućih kuća također su svoj vrhunac dosegnule 2008., kada su iznosile 9,6 milijardi kuna, a onda su se postupno spuštale do 8,6 milijardi kuna u 2014., s tim da je u prvih šest mjeseci zabilježen rast od 3,66 posto u odnosu na isti period prošle godine.

Broj članova obveznih mirovinskih fondova je u kolovozu 2008. bio 1,4 milijuna ljudi, a u kolovozu 2015. ih je bilo 1,73 milijuna obveznika. Imovina OMF-ova je tada bila vrijedna 22,8 milijarde, a u kolovozu 2008. je iznosila 54,2 milijarde kuna. Tada su OMF-ovi u domaće državne obveznice imali uloženih ukupno 58,5 posto sredstava, a danas 72,9 posto.

Broj članova u dobrovoljnim mirovinskim fondovima je u kolovozu 2008. bio 120.748, a u kolovozu 2015. je iznosio 230.419. Vrijednost ondašenjih DMF-ova je bila 796 milijuna, a sada su na 2,9 milijarde kuna.

Pritom je zanimljivo da je zdravstveno osiguranje ostalo na razini iz 2008. i iznosi 278 milijuna kuna, dok su životna osiguranja narasla sa 2,1 milijardu na 2,3 milijarde kuna i moguće je da će to osiguranje biti sve atraktivnije kao štedno-investicijski proizvod. Bankovni depoziti građana su s oko 142 milijarde kuna u 2008. narasli na 165 milijardi kuna u ovoj godini, unatoč smanjenju realnih dohodaka stanovništva i povećanoj nezaposlenosti, ali sa znatno manjom dinamikom rasta nego u pretkriznim godinama. Naravno, može se pretpostaviti da je prije svega rasla štednja onih 14 posto štediša koji imaju 84 posto ukupne štednje.

No, kada se gleda rast depozita u krizi, treba se prisjetiti da su od 1999. do 2008. bankovni depoziti građana u prosjeku rasli za čak 15,9 posto na godinu (u prve tri godine recesije rasli su po stopi od oko četiri posto, a nakon toga oko jedan posto ili ispod toga godišnje) – te su tako u tom razdoblju gotovo učetverostručeni – s 5 na 19 milijardi eura. Stoga je jasno da je kriza znatno utjecala i na taj segment štednje značajno je usporivši. Prisilna štednja Nadalje, na smanjenu štednju, na svim razinama, sasvim je sigurno utjecalo i razduživanje građana: krediti stanovništvu krajem rujna iznosili su 126,7 milijardi kuna ili 0,1 posto manje nego mjesec dana prije, a godišnji pad kredita stanovništvu zabilježen je već 27. mjesec zaredom. U usporedbi s istim mjesecom prošle godine krediti stanovništvu su manji za 1,5 posto, a u odnosu na kraj prošle godine za 0,6 posto. Dakle, moglo bi se reći da su građani shvatili polit-ekonomske poučke iz nedavne prošlosti i da se ponašaju racionalnije i prikladnije primanjima.

       Prema analizi Zagrebačke banke iz listopada 2014., procijenjena financijska imovina građana Hrvatske krajem srpnja te godine dosegla je iznos od 330,4 milijardi kuna, što je 2,1 posto više od procijenjenog iznosa bruto domaćeg proizvoda za tu godinu. Financijska imovina je u 2007., posljednjoj pretkriznoj godini, predstavljala tek 85,7 posto BDP-a, da bi se u sljedećih šest kriznih godina nominalno povećala za 47,1 milijardu kuna ili za 17,3 posto. U prvih sedam mjeseci 2014. ukupna financijska imovina građana dodatno je povećana za 10,6 milijardi kuna, čemu su najviše pridonijeli porasti imovine u mirovinskim fondovima (4,25 milijardi), u bankovnim depozitima (2,4 milijarde) te u gotovini ( dvije milijarde). U 2014. godini znatno su povećane i procijenjene pričuve životnih osiguranja (za jednu milijardu), te vrijednost ulaganja u dionice i obveznice (0,7 odnosno 0,15 milijardi kuna). Vrijednost ulaganja građana u investicijske fondove također je povećana zahvaljujući početku oporavka tržišta kapitala za oko 84 milijuna kuna. U strukturi financijske imovine i dalje izrazito dominiraju bankovni depoziti i gotovina (s udjelima od 55,3 posto odnosno 11,2 posto), dok svi ostali oblici ulaganja sudjeluju s tek jednom trećinom. Među njima se i po u udjelu (19,7 posto) i po dinamici rasta (+7,0 posto) ističe imovina građana u mirovinskim fondovima (obveznim i dobrovoljnim).
Sve značajniji udio u financijskoj imovini građana zauzimaju matematičke pričuve životnih osiguranja (4,5 posto).

Što se, međutim, ne bi moglo reći i za ponašanje države, koja je drastično povećala javni dug u vrijeme recesije, odnosno udvostručila ga i dovela u duboke i opasne dužničke vode. A kao što smo vidjeli, ako počne tonuti država, za sobom će povući dobar dio građana i financijskog sustava. Zbog toga bi građani morali početi svoju naučenu “prisilnu štednju” “projicirati” i na državu. U suprotnom bi štediše mogli izgubiti dio štednje, a oni koji se razdužuju upali bi u dodatne probleme zbog umanjenih prihoda. Sve to znači da bi projekt financijskog opismenjavanja trebao početi od države, subjekta s teškim poremećajem u financijskom ponašanju. I izbori su, eto, prilika za liječenje tih poremećaja, ali lijekovi koji se nude u našoj izbornoj promidžbi ne daju baš puno nade u oporavak pacijenta.