UGLEDNI STRUČNJAK ODGOVARA SINDIKATU ‘Mene prozivaju da uspoređujem kruške i jabuke, ali bojim se da oni imaju daleko veći problem od toga’

Jutarnji list Obrazovanje
Izvor: Jakov Prkić / Cropix
U raspravi o plaćama u javnom sektoru, koju možete pročitati OVDJE, Matija Kroflin iz Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja u četvrtak je reagirao na tekst Danijela Nestića s Ekonomskog instituta Zagreb. Tu Kroflinovu polemičnu reakciju možete pročitati OVDJE.
U subotu nam je stigao odgovor g. Nestića koji se osvrće na tekst Matije Kroflina.
Nakon teksta Matije Kroflina mogli ste glasati tko je po vama u pravu, on ili Nestić. Kad pročitate Nestićev odgovor opet vam u našoj anketi nudimo mogućnost da glasate…

Danijel Nestić, Ekonomski institut Zagreb

nestic malaU reakciji na moj tekst objavljen na portalu Jutarnjeg lista, Matija Kroflin iz Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja napisao je osvrt u kojem mi zamjera nepreciznost u baratanju podacima. Pritom s jedne strane izražava čuđenje što sam u usporedbama koristio podatke koje je iznio ministar Mornar („javnost ministru može vjerovati na riječ, ali stručnjak koji se bavi plaćama ne bi trebao“), a s druge strane implicira da sam koristio neodgovarajuće usporedbe plaća („tako je nevjerojatno da znanstvenik s jednog od uglednih hrvatskih instituta, … uspoređuje kruške i jabuke kada su u pitanju podaci o plaćama u obrazovanju). Pokušat ću odgovoriti na obje ove glavne zamjerke i pokazati da su one neutemeljene.Ministar je u svom otvorenom pismu javnosti iznio podatke prema kojima je prosječna plaća nastavnog osoblja s visokom stručnom spremom 6.365 kuna u osnovnim školama i 6.560 kuna u srednjim školama. Treba li vjerovati tim podacima i koristiti ih u javnoj raspravi? Mislim da treba. No, kad sam koristio ove podatke tu nije bilo u pitanju samo obično „vjerovanje na riječ“ jer ministri u javnosti doista znaju baratati s vrlo problematičnim podacima. Za razliku od mnogih drugih, ministar Mornar je u svom objašnjenju bio vrlo precizan opisujući i vrstu i izvor podataka koje je koristio. Rekao je da su radi o podacima iz „platnih lista koje vodi FINA, a kojeg i školske ustanove koriste za obračun u isplati plaća, što je u svakom trenutku provjerljivo“. Radi se, naime, o podacima iz Centralnog obračuna plaća (COP), podacima o stvarnim isplatama na temelju programa kojim se obračunavaju i isplaćuju plaće na jednak način u svim školama i od strane svih korisnika državnog proračuna. Nažalost, ti podaci doista nisu javni.

Vlada bi trebala donijeti odluku da glavne pokazatelje o plaćama u javnom sektoru koji se vode u COP-u redovito objavljuje. Tada bi vjerojatno puno toga bilo jasnije.
Drugi razlog korištenja „ministrovih“ podatka je procjena da oni dobro odražavaju stvarno stanje. To se može približno provjeriti na drugi način. Ministar je govorio o nastavnom osoblju s VSS-om u osnovnim i srednjim školama. Velika većina učitelja i nastavnika s VSS-om ima koeficijent složenosti poslova radnog mjesta od 1,325, a taj je koeficijent dovoljno dobra osnova za izračun „prosječne“ plaće učitelja. To jako dobro znaju i sindikati koji pokrivaju područje obrazovanja. Plaće u javnom sektoru mogu se izračunati kao umnožak koeficijenta složenosti i osnovice za plaće, te množenjem rezultata s koeficijentom za minuli rad (0,5% za svaku godinu staža) i koeficijentima po osnovi različitih dodataka. U ovoj računici trebali bi procijeniti prosječan radni staž učitelja. Na temelju nekih drugih podataka (Anketa o radnoj snazi), prosječan staž osobe zaposlene u javnim službama je preko 20 godina, ali ćemo radi opreza pretpostaviti da prosječan učitelj ima 18 godina staža. Trebali bi procijeniti i dodatke na plaću. Za početak ćemo uzeti u obzir samo jedan dodatak i to onaj koji se primjenjuje na sve zaposlenike u sustavu obrazovanja temeljem sporazuma i kolektivnih ugovora i prema kojem se plaća uvećava za 13,725%.

Osnovica plaće iznosi 5.108,84 kuna. Dakle, koeficijent složenosti posla 1,325 puta osnovica 5.108,84 uvećano za 9% po osnovi staža (18 godina puta 0,5% po godini staža) uvećano za 13,725% zbog dodatka po sporazumu daje nam bruto plaću od 8.391,13. Kako bi izračunali neto plaću trebaju nam podaci o oporezivanju, pri čemu je pitanje kolike osobne odbitke za djecu , te koji postotak prireza koristiti u izračunu. Kod prireza je nešto lakše, Zagreb ima najveći prirez, 18%, ali je u nekim općinama on 0%.

Prosjek za Hrvatsku može se procijeniti na 10%, pa ćemo u račun uzeti taj podatak. Oko poreznih odbitaka za djecu nemamo dobar izbor, ali recimo za početak da se tu radi o jednom djetetu. Primjenom sadašnjih poreznih pravila, proizlazi da bi navedena bruto plaća u neto iznosu bila oko 6.250 kuna. Bila bi 5.900 kuna za osobu bez osobnog odbitka za djecu, odnosno 6.580 kuna za osobu koja kao porezni odbitak ima dvoje djece. Dakle, prilično blizu ministrovim podacima. No, postoje još neki dodaci na plaću koji su dogovoreni kolektivnim ugovorima, a kojima se navedena plaća može uvećati, poput dodatka za smjenski rad, dvokratni rad, dodatka za znanstveni stupanj (magistar ili doktor znanosti), za mentorski rad, dodatak zbog otežanih i posebnih uvjeta (rad s učenicima s poteškoćama u razvoju) i slično. Iz svega toga mogu zaključiti da su podaci koji je iznio ministar korektni i da dobro pokazuju iznos prosječne plaće nastavnog osoblja sa VSS-om.

Drugo pitanje odnosi se na to s čime usporediti podatak o plaći učitelja ne bi li stekli dojam o njezinoj relativnoj visini. Ja sam je usporedio s prosječnom plaćom u zemlji, u nekim županijama i sektorima.

Iako nije savršena, mislim da je takva usporedba dovoljno ilustrativna. Namjera je bila vrlo jednostavna. Željelo se, u mjeri u kojoj je to moguće, usporediti plaću učitelja s plaćom roditelja čija djeca pohađaju školu. Prosječnu plaću roditelja ima smisla procijeniti podatkom o prosječnoj plaći koju objavljuje DZS. Smatram da je to dovoljno fer za ilustraciju.

Tko je po Vašem mišljenju u pravu?

Matija Kroflin u svom odgovoru sugerira da je jedini pravi podatak za usporedbu onaj o prosječnoj plaći u sektoru obrazovanja koji objavljuje Državni zavod za statistiku (DZS). Za prvih šest mjeseci ove godine, takva je plaća iznosila 4.974 kune u osnovnim školama, a 5.330 kuna u srednjim školama. Tu vidim dva problema. To, prvo, nije podatak o plaći učitelja, već on uključuje plaće svih osoba zaposlenih u školama, pa tako i plaće pomoćnog i administrativno-tehničkog osoblja, a uključuje i plaće zaposlenih u privatnim školama. Time se usporedba jako zamagljuje. Iz tog podatka ne znamo kolika je plaća učitelja u državnoj školi. Drugo, podatak o prosječnoj plaći u obrazovanju koji objavljuje DZS-a, nažalost, ima određenih problema. To nije, kao što bi možda očekivali, prosječna plaća po zaposleniku za rad u punom radnom vremenu.

Ovo ipak zahtjeva malo tehničkih pojašnjenja. Podatke o prosječnoj plaći na mjesečnoj razini DZS prikuplja anketom od samih poduzeća i ustanova. Prikupljaju se podaci o masi isplaćenih plaća koja se potom dijeli s brojem zaposlenih. Pritom ti podaci uključuju i plaće zaposlenika koji rade nepuno radno vrijeme. Rad na nepuno radno vrijeme je relativno rijedak u Hrvatskoj, pa se čini da to ne bi trebao biti poseban problem. Međutim, u sektoru osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja on je relativno čest ako se promatra samo jedan poslodavac (škola), pri čemu učitelji dio sati odrade u jednoj školi, a dio u drugoj ili trećoj. Kako svaka škola ispunjava svoj anketni upitnik za potrebe DZS-a, proizlazi da ima puno zaposlenih na nepuno radno vrijeme, premda se možda puni fond sati ostvaruje radom u više škola. Podatak o prosječnoj plaći u djelatnosti obrazovanja koji objavljuje DZS nije korigiran za broj sati rada i stoga to nije prosječna plaća u smislu plaće za puno radno vrijeme. To je prosječna plaća isplaćena po obrazovnim ustanovama, bez obzira na broj sati rada i ona je osjetno manja nego što bi to bila prosječna plaća za puno radno vrijeme. To je još jedan razlog zašto podatak DZS-a o prosječnoj plaću u obrazovanju nije dobra osnova za usporedbe.

Općenita napomena tiče se primjedbe o „usporedbi krušaka i jabuka“. Kod usporedbe plaća u javnom sektoru uvijek smo najvećim dijelom osuđeni na „usporedbu krušaka i jabuka“ . Upravo u tome i jest specifičnost poslova u javnim službama. Njih je teško uspoređivati s poslovima u privatnom sektoru jer potpuno usporedivih poslova tamo često nema, moguće su samo približne usporedbe, osim za dio pomoćnih i administrativnih poslova. Zato je kod bilo koje usporedbe važno objasniti što se uspoređuje s čime i zašto se to čini, poželjno je ponuditi što veći skup različitih usporedbi, pa tek onda donijeti zaključak. U tom pogledu i sugestijom da se uspoređuju jedino prosječne plaće u cijelom sektoru obrazovanju, bojim se da je gospodin Kroflin ušao u usporedbu manje usporedivih kategorija nego ja i da je suočen s daleko većim problemom „krušaka i jabuka“. Čak i sugestija da se uspoređuje zaposlenik s VSS-om u djelatnosti obrazovanja i u drugim djelatnostima ima značajnih poteškoća, prvo, zbog već spomenutog problema s izračunom prosječne plaće u obrazovanju, a drugo zbog pitanja jesu li radna mjesta s VSS-om u, na primjer, jednom proizvodnom pogonu usporediva s radnim mjestima u školi , te trebaju li ona generirati iste plaće.

Iz ove rasprave jasno je da nemamo dovoljno podataka o plaćama, posebno o plaćama u javnom sektoru. DZS planira početi objavljivati podatke o zaposlenosti i plaćama na temelju poreznih podataka, točnije JOPPD obrasca, što je vrlo obećavajuće i moglo bi znatno popraviti naša saznanja o kretanjima na tržištu rada. Predlažem da se objave i podaci o prosječnoj plaći i medijanu prema ekvivalentu punog radnog vremena što bi onda riješilo neke naše dvojbe. Za sada smo osuđeni na parcijalne podatke.Pritom ne treba zaboraviti da sindikati, pa i gospodin Kroflin kao zaposlenik sindikata, imaju vrlo jasan cilj prikazati da su plaće što manje kako bi lakše opravdali svoje zahtjeve za rastom plaća i za to koriste ili iskorištavaju sve argumente koji su im na raspolaganju. To im nije za zamjeriti, to je njihova interesna pozicija. Čini se da su medijski vrlo uspješni u prezentaciji podataka koji im odgovaraju. No, postoje i druge usporedbe koje isto tako zavrjeđuju da budu prikazane, a vjerujem da je jedna od njih ona koju sam ponudio u svom tekstu i to bez pretenzije da bude najbolja ili jedina, već samo jedna od mnogih.

Možemo biti sigurni da sindikati itekako dobro znaju koliko zarađuje prosječni učitelj, znaju sve o koeficijentima i dodacima koji su dogovoreni u kolektivnim ugovorima i nema potrebe za čuđenjem ako se iznesu usporedbe koje su manje poznate javnosti i koje im možda ne idu u prilog.