ZA REFORMU OVAKVOG SUSTAVA NUŽNA JE POLITIČKA VOLJA Kada ćemo početi ulagati i zašto su nam propale sve reforme u znanosti?

Tanja Rudež Obrazovanje, Vijesti
Izvor: CROPIX

Iako bi u svakoj zemlji koja se želi dići s europskog dna reforma sustava visokog obrazovanja i znanosti trebala biti jedna od glavnih tema izbornih rasprava i sučeljavanja, u ovoj kampanji je to marginalna tema. Stoga je Jutarnji list organizirao Okrugli stol koji je okupio pet dobro upućenih sudionika u ovu tematiku. U našoj raspravi u kojoj su sudjelovali dr. Maja Vehovec s Ekonomskog instituta, bivša predsjednica Nacionalnog vijeća za znanost, dr. Radovan Fuchs s Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada, bivši HDZ-ov ministar znanost, dr. Pero Lučin, rektor Sveučilišta u Rijeci, dr. Neven Soić, pomoćnik ravnatelja Instituta Ruđer Bošković (IRB), i mr. Mislav Balković, predsjednik HUP – udruge poslodavaca u obrazovanju te član Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj željeli smo odgovoriti na nekoliko pitanja: od razloga propasti svih reformi u tome sustavu u posljednjih 15 godina, do problematike ulaganja u znanost.

Dr. Fuchs, kao ministar znanosti u vladi Jadranke Kosor 2011. godine pokušali ste donijeti tri zakona. Zašto je to propalo?

Fuchs: Tim zakonima htjelo se postići da se sustav reformira, ali u načelu nije postojala dovoljno jaka politička volja da se stane iza toga. Svi saborski zastupnici koji su imali ikakve veze sa sveučilišnim titulama, bez obzira na stranačku pripadnost, vrlo homogeno su stali protiv zakona koji su ušli u Sabor i tamo umrli. Glavni prijepor je bio zakon o sveučilištima, a širile su se apsurdne glasine da se zakonom pokušava privatizirati SuZG i ostala sveučilišta. Treba imati političku volju za reformu s kojom se mora krenuti u prvoj godini, čak u prvih šest mjeseci mandata.

Vehovec: Moje iskustvo kao predsjednice Nacionalnog vijeća za znanost, koje je donijelo Pravilnik o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja, posve je identično onom prof. Fuchsa. Scenarij je potpuno jednak: sve pada na saborskom Odboru za znanosti i obrazovanje prije nego što dođe u Sabor. Interesne strane se udaljavaju od stranačkih i do izražaja dolaze osobni interesi koji nadvladaju ostale.

Lučin: Reformu znanosti i obrazovanja treba pažljivo projektirati. Kad bih to usporedio s gradnjom broda, onda je donošenje zakona izrada skice i gradnja ljuske broda, a sva gomila cijevi, motora i žica mora biti pažljivo projektirana, inače dolazi do zbrke. Mi projekt reforme nemamo, a za to je potreban i politički konsenzus. Drugi problem je to što se u ozbiljne reforme ne može ulaziti bez dodatnog investiranja.

Soić: Tonemo velikom brzinom: prošle godine smo na listi opće konkurentnosti bili na 76. mjestu, između afričkih i centralno azijskih država. To je strahota: mi smo dio EU koji debelo zaostaje za svim članicama. Zaostajemo jer nemamo gospodarstvo. Ako želimo napraviti gospodarstvo, trebamo imati sustav sveučilišta koji obrazuje kadrove kako bi u današnjem svijetu mogli opstati u gospodarstvu. A naša sveučilišta to ne rade i zato je potrebna reforma. Apsolutno se slažem da je potrebna politička volja.

Balković: Iz gospodarske perspektive, Hrvatska je sada po BDP-u po stanovniku oko dva posto bolja nego što je bila u doba Jugoslavije 1973. godine. Pitanje je postoji li zaista interes da nam kao društvu bude bolje i tko u tome prepoznaje ulogu obrazovanja? Jesmo li spremni partikularne interese staviti u drugi plan? Sudjelujući u Nacionalnom vijeću za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj, često imam dojam da nije cilj promjena politika u obrazovanju i znanosti nego zadržavanje postojećeg stanja i zaštita partikularnih interesa u sustavu znanosti i visokog obrazovanja. Slažem se da nam je za reformu nužan politički konsenzus koji dosad nismo imali.

Za vrijeme ove Vlade dobili smo još dva javna sveučilišta pa se njihov broj popeo na osam.

Soić: To je katastrofa. Osnivaju se nova sveučilišta u sustavu koji je u kaosu i to u vrijeme kad nema novca. Pritom ta sveučilišta proizvode nepotrebne kadrove, a na njima predaju ljudi koji nisu kompetentni. Treba vidjeti koliko ova država uopće ima kompetentnih sveučilišnih nastavnika. Po meni, nema ih dovoljno ni za četiri sveučilišta.

Vehovec: Ova zadnja dva sveučilišta nastala su u vrijeme kad nije postojao osnovni strateški dokument mreže znanstvenih organizacija i oni se ne mogu upisati u upisnik. Sveučilište Sjever te Sveučilište u Slavonskom Brodu su u znanstvenom smislu ilegalne organizacije.

Lučin: Način na koji je osnovano Sveučilište u Slavonskom Brodu je protuustavan. Nemamo projekt kakvu Hrvatsku i njezinu konkurentnost želimo, pa zato nije jednostavno spekulirati koliko nam sveučilišta treba. Jer, problem Hrvatske je i njezin geografski oblik, pa svaki od krajeva mora imati mogućnost istraživanja i pristup visokom obrazovanju.

Balković: Kad bi sveučilišta zaista bila financirana prema onom što proizvode, onda njihov broj ne bi bio važan. Dao Bog da ovdje dođe Oxford pa da imamo kvalitetniju konkurenciju i bolje prilike za studente. Ovako je svaka nova javna visokoškolska ustanova dodatni pritisak na porezne obveznike. Upisnih kvota već sada ima više nego djece koja završavaju srednju školu i mogu upisati studij. Prema Eurostatu, jedan student stoji naše porezne obveznike 46.000 kuna godišnje. Kad se trošak hrvatskog visokog obrazovanja pogleda u odnosu na BDP po stanovniku, on je prema izvještaju Bologna implementation report iz 2009. godine bio treći najskuplji u Europi. Kasnije je pao na 11. mjesto. Ali je i dalje vrlo skup za naše porezne obveznike i naš standard.

Fuchs: Ne treba nam više javnih sveučilišta, a privatnih može biti onoliko koliko mogu zadovoljiti kvalitetom u odvijanju vrhunskog nastavnog procesa. Treba maksimalno primijeniti, ali i pooštriti principe kontrole kvalitete za sve institucije u visokom školstvu kako nastavnika, tako i infrastrukture. To podrazumijeva i kvalitetu studijskih programa, ali i broj vanjskih predavača.Treba maksimalno postrožiti tko može biti nastavnik na sveučilištu i maksimalno reducirati broj nastavnika koji mogu predavati na više sveučilišta.

Posljednjih godina mnogo se raspravlja o ulozi javnih instituta, a u zadnje v rijeme govori se o pripajanju Instituta Ruđer Bošković Sveučilištu u Zagrebu kako bi ono popravilo plasman na Šangajskoj listi.

Lučin: To je besmisleno. Naravno da treba definirati čemu služe instituti, ali i redefinirati misiju Ruđera. On mora biti elitni institut na kome će raditi isključivo ljudi koji su kompetitivni na svjetskoj razini, a ne javni službenici.

Vehovec: Promašena je priča da se Ruđer pripoji SuZG da bi mu se poboljšao plasman na Šangajskoj listi jer bi se to na listi vidjelo za četiri-pet godina. U istom razdoblju Ruđer bi imao velike troškove uz sve postojeće međunarodne projekte i totalni kaos. Ne kažem da to ne može biti strategija u budućnosti, ali u nju treba ući mirno i s vizijom. Nikako ne zato što neki rektor želi zabilježiti pomak na Šangajskoj listi.

Balković: Čak i da maknemo fokus s Ruđera, postavlja se pitanje što društvo time dobiva ako je SuZg na Šangajskoj listi. Hoćemo li time dobiti više od 71 stranog studenta koliko danas hrvatsko visoko obrazovanje uspijeva privući? Hoćemo dobiti više novca iz EU i projekata da se razvijemo? Nisam siguran. Bojim se da time radimo u korist vlastite štete uz moguće negativne implikacije na institute. Pravo je pitanje kako poboljšati rezultate sveučilišta.

Fuchs: Danas imamo 25 javnih instituta, od čega 15 društveno-humanističkih. Nemamo nijedan javni tehnički institut. Prije 20-ak godina instituti su bili u sastavu Sveučilišta pa su izbačeni. Sad ćemo ih vratiti jer SuZG trebaju publikacije. To je apsurd. Zašto se ne pita i druga strana? Možda bi se IRB pripojio sveučilištima u Splitu ili Rijeci.

Soić: To bi definitivno uništilo Ruđer. Prvo, svi Ruđerovi europski projekti bi ponovno morali ići na provjeru u Europsku komisiju, jer bi IRB izgubio pravnu osobnost. Da bi IRB postao legalni pravni subjekt kao fakulteti, trebalo bi promijeniti zakone o znanosti, sveučilištu, radu, institutima, ustanovama… To je tri godine posla. Jedino se pripajanje može napraviti dekretom, a u tom slučaju Ruđer gubi sve europske projekte.

U hrvatskoj akademskoj zajednici velikim dijelom postoji prezir prema tome da se rezultati znanstvenih istraživanja komercijaliziraju putem primjerice spin off tvrtki. Je li akademsko poduzetništvo poželjno?

Balković: Bio sam jedini aktivni predstavnik realnog sektora u povjerenstvu za Strategiju i dobro se sjećam kad se otvorilo pitanje oko misije društvenih instituta. Pitanje je bilo koliko država, koja financira te institute, može od njih tražiti da dio istraživanja kojima se bave u nekoj godini bude definiran od strane države kao podloga za razvoj javnih politika. To je kod predstavnika instituta dočekano gotovo kao konsternacija i o tome se jako teško raspravljalo.

Lučin: Nove generacije sveučilišta apsolutno moraju imati poduzetničke aktivnosti, to mora biti jedan od elemenata za razvoj i rast. Profesori se trebaju baviti istraživanjima, a unutar sveučilišta mora postojati odsjek ili tvrtka koja će se baviti poduzetničkim aktivnostima. To rade sva moderna svečilišta.

Vehovec: Podržala bih akademsko poduzetništvo, to je smjer svih modernih država. Važno je da sveučilišta postave jasne i transparentne okvire za taj razvoj da se ta ideja ne izvitoperi u konkurenciju prema vlastitoj ustanovi.

Fuchs: Definitivno treba postojati unutarnja potpora za spin off tvrtke u javnim institucijama. No, te tvrtke bi trebale biti vlasništvo instituta ili fakulteta, a ljudi koji su pridonijeli svojim radom i otkrićima se moraju nagraditi za ta postignuća, a ne da svaki znanstvenik ima svoju privatnu tvrtku.

Soić: Instituti bi još jače trebali biti orijentirani na transfer tehnologije. Javni instituti trebaju razvijati nove tehnologije, nešto novo što ne može raditi industrija. Kad se dođe do prototipa proizvoda, onda to treba raditi zajedno s industrijom.

Treba li sada povećati izdvajanja za znanost ili ipak nakon što se provedu reforme?

Vehovec: Već godinama govorimo o povećanju izdvajanja kako bi se dostigao europski cilj od tri posto. Kad se naprave uštede na rashodovnoj strani središnjeg proračuna i smanje dubioze u rashodima, može se dio novca prebaciti prema znanosti i obrazovanju kao prioritetima. No, samo povećanje izdvajanja bit će neracionalno rasipanje novca.

Lučin: Samo ubacivanje novca, a da pritom ne postoji projekt što time želimo, neće polučiti rezultata.

Fuchs: Reforme i povećanja ulaganja trebaju ići paralelno. Ne moramo govoriti samo o proračunskom novcu nego i o određenim izmjenama poreznog sustava.

Balković: Broj osoba u sustavu znanosti i visokog obrazovanja se u posljednjih sedam godina povećao se za gotovo 30 posto jer je visoko obrazovanje sve masovnije. Pri tome samo 7,8 posto studenata u visokom obrazovanju ne financira država. Tražiti dodatna sredstva u sadašnjoj situaciji znači da nekome treba nešto oduzeti ili dobiti neka nova sredstva iz privatnog sektora. Mislim da se s postojećim novcem može puno toga racionalnije i bolje urediti.

Soić: Nužno je promijeniti i Zakon o radu da se čovjeku koji ne radi može dati otkaz. Neka se 10 posto najgorih ne samo u znanosti, nego u javnom sustavu može otpustiti, to će biti rješenje za državu. Tada će onih 50 posto kojima se ne da raditi jer znaju da im se ništa ne može dogoditi, početi truditi.