Zdravlje peteročlane obitelji s troje odraslih i dvoje djece košta oko 3000 eura godišnje

Goranka Jureško Zdravstvo

 

Prosječna hrvatska obitelj u kojoj žive tri generacije, a odrasli članovi, na nesreću, imaju neke od najčešćih kroničnih bolesti, iz novčanika HZZO-a potrošit će za liječenje u godinu dana najmanje 2500 eura. Još oko 550 eura izdvojit će iz vlastitog džepa, što znači da peteročlanu obitelj zdravlje u prosjeku godišnje košta oko 3000 eura.

Dakako, ova računica uglavnom je daleko od realnosti jer je riječ o zdravstvenoj “sarmi” po kojoj svi “jedemo i meso i rižu i kupus”, a stvarnost je ipak bitno drukčija. Sve ovisi o tome jesmo li česti ili rijetki posjetitelji liječničkih ordinacija pa tek u rijetkim slučajevima posegnemo za nekim lijekom. No, nepobitna je činjenica da se zdravlje nacije mora pokriti s realno postojeće 22 milijarde kuna koje za svih 4,3 milijuna građana osigurava samo 1,4 milijuna onih koji rade i plaćaju doprinose te državni proračun iz poreza (plaćaju opet građani).

Solidarnost ili uštede

Puno ili malo? Oni koji svakodnevno trebaju neki lijek, a često i pregled te čak operaciju, ali i zdravstveni djelatnici koji “s malo moraju pružiti puno”, znaju kako tih prosječnih 510 eura godišnje po stanovniku nikako nije dovoljno. Oni, pak, kojima liječnici “ne trebaju”, nerijetko se žale kako “moraju plaćati za druge, što nije fer”. Riječju, bolesni bi solidarnost, a zdravi bi manje plaćali u zajedničku blagajnu. Jednima malo, drugima puno!

I ovih dana Udruga hrvatskih pacijenata (UHP) u svjetlu približavanja izbora upozorava sve političke opcije što bi trebao biti prioritet Vlade u novom mandatu. Naravno, ne pristaju, kaže predsjednik UHP-a Marijo Drlje, da se smanje postojeća prava u javnom zdravstvenom sustavu. Ističe kako bi tajkunizacija i amerikanizacija javnog zdravstva dovela do toga da tri milijuna građana ostane bez prava na zdravlje jer – nemaju novca. “Neka javno zdravstvo služi svim građanima, a privatno neka se razvija privatnim novcem”, ustrajan je Drlje.
S njim bi se suglasila peteročlana zagrebačka obitelj u kojoj uz majku Đurđicu i tatu Luku žive i desetogodišnji Ivan te 12- godišnja Nika, a i djed Josip sa svojom mirovinom dijeli zajednički stan. Uz ono što im “daje” HZZO, svaki mjesec moraju dodatno posegnuti u vlastiti džep ne bi li pokrili sve svoje zdravstvene potrebe. No, kažu da su zapravo srećkovići jer i Đurđica i Luka rade. Plaće nisu velike, tek nešto veće od zagrebačkog prosjeka, a i djed Josip svojom mirovinom pridonosi zajedničkom budžetu.

Skupe kronične bolesti

Kad se sve zbroji i podijeli, svaki član ove obitelji mjesečno “ima” oko 3000 kuna. Reklo bi se da nije loše, pa čak i pod uvjetom da dio povremeno moraju potrošiti za vlastito zdravlje. No, kod njih to povremeno “ne igra” jer, na žalost, svi troje odraslih članova imaju neku kroničnu bolest.
Naravno, rekorder je djed jer uz povišeni krvni tlak ima i visoke masnoće u krvi, a od prije godinu dana i dijabetes tipa 2. Luka kaže kako mu je višak od dvadesetak kilograma, koje je skupio u posljednjih desetak godina, priskrbio visoki tlak koji mora regulirati lijekovima. “Trudim se, ali mršavljenje mi baš ne ide, premda sam isprobao desetke raznih dijeta”, kaže Luka. I Đurđica ima problema sa zdravljem – kronična astma razlog je njezine stalne terapije. Liječnika i liječenje, očekivano, najrjeđe trebaju Ivan i Nika sa svojim povremenim virozama koje mama Đurđica liječi čajem, limunom, pokojim Lupocetom…

Ova zagrebačka obitelj zapravo je dobar primjer potrošnje u hrvatskom zdravstvu kad stignu kronične bolesti koje otimaju najveći dio kolača javnog zdravstva, ali i potiču potrošnju iz vlastitog džepa za sve ono što nije pokriveno osnovnim zdravstvenim osiguranjem.
“S obzirom na činjenicu da baš i nismo primjer dobrog zdravlja, odlučili smo plaćati policu dopunskog osiguranja, što nas na godišnjoj razini košta 2520 kuna, pa onda ne moramo plaćati participacije za preglede, lijekove ili posjet liječniku, kao ni za obavezne preglede kod specijalista”, objašnjava Đurđica i dodaje kako se isplati jer bi mjesečno i ona i muž i djed skupili prosječno više od 500 kuna dodatnog plaćanja. Naglašava kako ona svaki mjesec zbog astme koristi barem jedno pakiranje pumpica, što joj, zahvaljujući dopunskom, pokriva HZZO. “Kapi za nos, koje relativno često koristim, kao i neki bezreceptni lijekovi za koje vjerujem da će mi ojačati imunitet koštaju me stotinjak kuna, a to je dodatni trošak od oko 1000 kuna godišnje”, kaže Đurđica.

Kuda idu kune

Suprug Luka za svoj visoki krvni tlak koristi tablete čiji trošak pokriva HZZO, a djedove tablete za istu bolest te one za visoke masnoće u krvi, “penkalu” za inzulin i lijekove za smanjenje kiseline u krvi također ne treba doplaćivati.
“Nudila mi je doktorica neke lijekove s B-liste, ali kako sam za njih, unatoč polici dopunskog osiguranja, trebao doplaćivati, odustao sam od njih”, objašnjava djed Josip.
Kad se ovako na hrpu stave troškovi liječenja tijekom jedne godine u obitelji u kojoj “stanuju” najčešće kronične bolesti, dobije se jasnija slika kuda idu “naše” kune koje svaki mjesec uplaćujemo, a ne trošimo za vlastito zdravlje. Izračun govori kako bi u slučaju da kod niti jednog od tri kronična bolesnika u ovoj obitelji nije došlo do komplikacija, dodatnog bolničkog liječenja i novih dodatnih lijekova, HZZO na njih godišnje trošio najmanje 15.000 kuna.

Skupe terapije

U to su uračunati samo standardni lijekovi za tlak, dijabetes, kolesterol, astmu i kontrolni pregledi specijalista te posjeti obiteljskom liječniku. Iz vlastitog džepa ova obitelj za zdravlje troši još oko 4000 godišnje, a uz to plaća i 2520 kuna za dopunsko osiguranje. Riječju, više od jednomjesečnog primanja sva tri člana obitelji – što iz HZZO-a, što iz svog novčanika – godišnje troši ova zagrebačka obitelj kako bi držala svoje kronične bolesti pod kontrolom.
No, sve ono što izađe iz okvira, “najčešće i najjeftinije” doseže takve troškove da ih većina, kada bi se našla u takvoj situaciji, ne bi mogla platiti. Primjerice, transplantacija jetre košta 280.000 kuna, a imunosupresivi koji se moraju uzimati doživotno kako ne bi došlo do odbacivanja organa višestruko premašuju taj početni iznos… Liječenje nekih zloćudnih i metaboličkih bolesti traži izuzetno skupu terapiju koja na godišnjoj razini prelazi desetke tisuća eura. Svako povećanje prava koje nerijetko traže građani Hrvatske, a osobito brojne udruge pacijenata, poput stavljanja na listu vrlo skupih novih lijekova, traži i povećanje godišnjeg zdravstvenog proračuna ili, pak, uštedu na nekoj stavci da bi se “dalo” na nekoj drugoj jer, primjerice, u ovoj godini nema više od 22 milijarde kuna.

Temelj za reorganizaciju

Ravnateljica HZZO-a Tatjana Prenđa Trupec objašnjava kako je HZZO od ove godine krenuo s drukčijim načinom ugovaranja s bolnicama ne bi li se “za manje dobilo više”, i to tako da se postupno smanjuje fiksni dohodak ustanova, a povećava varijabilni ili, točnije, plaćanje računa nakon učinjenog posla. “Na taj način možemo bolje kontrolirati količinu učinjenog posla i vidjeti gdje je bilo ‘podbačaja’. Nakon izlaska HZZO-a iz riznice priljev sredstava ne samo od doprinosa, nego i iz državnog proračuna redovito stiže, a to znači da će bolnice koje odrade više posla dobiti i više kuna. Računamo da će u ovoj godini ukupno bolnice dobiti oko 1,2 milijarde kuna više nego lani. To znači da će se povećati i broj usluga u dijelu bolnica”, kaže Prenđa Trupec. Dodaje kako se već vidi da neke bolnice ne mogu odraditi ugovorenu količinu posla jer nemaju dovoljno pacijenata, a neke ni dovoljno liječnika. “Ovaj projekt ugovaranja trebao bi nam dati jasniju sliku potreba i mogućnosti bolničkog sustava, a to bi bio temelj za reorganizaciju. U konačnici, profitirali bi pacijenti koji bi imali kvalitetniju zdravstvenu skrb nakon koncentriranja opreme, kadrova, ali i pacijenata s istom količinom kuna”, naglašava Prenđa Trupec.
S druge strane, očekivani rast potrošnje za zdravstvo iz vlastitog džepa proteklih godina nije se dogodio jer je ekonomska situacija takva da se ne može računati da će netko javni zdravstveni sustav zamijeniti privatnom praksom. Od slučaja do slučaja to se i događa, ali statistika je neumoljiva i govori da se po kućanstvu godišnje troši iz tog izvora za zdravlje samo oko 2500 kuna ili da ta brojka ukupno ne prelazi četiri milijarde kuna. Vjerojatno je to i razlog što se većina građana oslanja isključivo na javni zdravstveni sustav pa zato i svaki pokušaj da se bilo što promijeni izaziva polemike koje na kraju završe statusom quo, i to više od 20 godina.